Mladom Splićaninu je dijagnosticirana neizlječiva bolest, a on poručuje: S Bogom je sve puno lakše!

Mladom Splićaninu Svenu Mülleru je dijagnosticirana neizlječiva bolest bubrega, a on optimistično poručuje da je s Bogom sve puno lakše.

Sven Müller je do prije tri mjeseca živio sasvim uobičajenim stilom života za jednog 21-godišnjaka.

Odrastao je u Splitu, a trenutno je student treće godine preddiplomskog studija elektrotehnike na FESB-u. Rodio se u Njemačkoj, od oca Nijemca i majke Hrvatice, koja je korijene vukla iz Zadra i Hercegovine. Nažalost, majka mu je preminula prije tri godine, a Svenu se svijet naočigled srušio prije tri mjeseca, kada je završio na hitnom prijemu splitske bolnice.

Dijagnosticirana mu je neizlječiva bolest bubrega

Dijagnosticirana mu je autoimuna bolest bubrega, koja je nažalost neizlječiva.

No, to ovog nevjerojatnom mladića nije pokolebalo te se hrabro nosi s novonastalom situacijom. Sven je istinski sportaš, a naročito voli odbojku na pijesku, gdje postiže zapažene rezultate.

– Imao sam jako lijepo djetinjstvo, koliko može biti uz troje braće i sestru. Uvijek je bila zdrava konkurencija, a tek smo prije par godina svi postali pravi prijatelji. Uz sportove, završio sam i osnovnu glazbenu školu, a svirao sam čelo. Sviram i gitaru tako da imam osnove u nekoliko područja u društvu. Posljednjih pet-šest godina sam išao u teretanu te sam uspio pronaći balans između faksa i društvenog života. Sve što sam radio volio sam naučiti raditi kako treba. Od toga kako biti dobar konobar do toga da nešto sa svojim rukama sagradim – poručuje Sven u intervjuu portala Dalmacija Danas.

Bio je nadomak ostvarenja svojih snova.

– Prije par godina jedan prijatelj koji radi u medicini kao elektrotehničar mi je rekao da u Splitu ima super posao na kojem možeš napredovati te mi je to bio plan što sam htio raditi u životu. Dakle, planirao sam raditi u medicini kao elektrotehničar – priča nam.

No, pojavila mu se bolest koja se naziva Iga nefropatija, od koje je izgubio 12 kilograma u samo četiri tjedna.

– Prije tri mjeseca su mi natekle noge i boljeli su me mišići. To sam pridodavao svačemu, ali završio sam na hitnoj. Rekli su mi da je vjerojatno problem s hormonima. Sutradan sam napravio pretrage i vidjelo se da je slika bubrega jako loša. Na kraju su mi rekli da ako pustim to da ću biti u rizičnoj skupini koja bi lako mogla umrijeti, a ako se uhvatim u koštac s tim da je pitanje vremena do kad će raditi moji bubrezi. Tada sam bio u bolnici desetak dana te su me navikavali na uzimanje lijekova i bolest. Na početku mi nisu definirali koliko sam ozbiljno bolestan. Mislio sam da će to biti par dana i da ću nastaviti normalno kao prije. Nakon biopsije se pokazalo da imam autoimunu bolest, koja napada izravno bubreg, tj. dio u kojem se nalaze hranjive tvari zbog kojih krv normalno funkcionira. Kod mene toga uopće nema – objašnjava nam ovaj nevjerojatni Splićanin.

Nije mu lako, ali uz najboljeg prijatelja – Boga, sve je puno lakše

Dobio je visok tlak, čija gornja vrijednost zna doseći i 180. Tek tada je vratio film unazad i shvatio da zadnjih godinu i pol nije bio baš zdrav, ali je uvijek mislio da je nešto drugo razlog. Važan trenutak u život je bila i smrt majke.

– Tada smo morali puno odgovornosti preuzeti na sebe. Našoj majci je prije pet godina dijagnosticiran rak gušterače i tu se dogodilo dosta traumatičnih situacija. Nije joj bilo puno šansi za borbu i nama je to bilo teško prihvatiti. Teško je bilo gledati majku bolesnu jer je uvijek bila jaka žena puna ljubavi. Nakon dvije godine je umrla i tu je nekako počela moja borba iznutra. Što sam mogao bolje, što sam napravio krivo? Dugo me to mučilo i čini mi se da je to povezano s bolesti. Bilo mi se teško vratiti u normalu. Imao sam osjećaj da je nisam stavio na prvo mjesto jer sam razmišljao koliko je meni teško. Tada sam imao priliku prvi put testirati svoju vjeru: što je Bog, tko je Bog i može li se on brinuti za mene? Tada sam postao svjestan da sam ne mogu nositi ništa. Tu sam okrenuo ogledalo prema sebi jer su mi uvijek svi drugi bili krivi. Puno sam se molio da mi Bog otvori oči. Shvatio sam da sam izabrao život bez Boga da bi mi to bila najveća greška u životu. Kada dotakneš dno, u tom trenutku nemaš Boga i ne znaš što ti ostaje – pun vjere nam govori.

Stres je ono što najčešće upali tu autoimunu bolest. Sada zna da je tu oko tri i pol godine.

Obitelj mu je na bolest reagirala razumljivo – šokantno, pogotovo baka i ujak.

Cijeli intervju pročitajte na portalu Dalmacijadanas.hr.