Mnogi kršćani, osobito oni koji iza sebe imaju bolnu prošlost, muče se pitanjem: mogu li demoni koristiti moju prošlost protiv mene? Biblijski i teološki odgovor glasi: da, mogu — ali samo ako zaboraviš snagu Evanđelja.
U Poslanici Titu čitamo:
“Ta i mi smo nekoć bili nerazumni, nepokorni, zabludjeli, robovali smo raznim požudama i nasladama, živjeli smo u pakosti i zavisti, mrski, mrzeći jedni druge. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga, on nas spasi — ne zbog pravednih djela što ih mi učinismo, nego po svom milosrđu.” (Tit 3,3–5, KS)
Bog nas ne definira po našim grijesima, već po svojoj milosti. No đavao — “tužitelj naše braće” (Otk 12,10) — koristi ono što ste nekoć učinili da bi vas obeshrabrio, paralizirao i podsjetio na sramotu. Njegove riječi nisu riječi istine, već krivotvorine: “Ti nisi vrijedan. Bog te ne može upotrijebiti.” To nije glas Duha Svetoga, nego optužba iz pakla.
Ali Pavlova riječ je jasna:
“Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu.” (Rim 8,1, KS)
Kristova žrtva nije djelomična. Ako ste svoju prošlost položili pred križ, više ne pripada ni vama ni Sotoni — pripada Onome koji je rekao: “Dovršeno je!” (usp. Iv 19,30)
Đavao može pokušati iskopati vašu prošlost, ali vi mu možete pokazati Knjigu života (usp. Otk 20,15). Ako je vaše ime u toj Knjizi, onda vaša prošlost nije više oružje, nego svjedočanstvo.
Na kraju, pitanje nije “koriste li demoni moju prošlost?”, nego “vjerujem li ja stvarno da je Isus jači od moje prošlosti?”
John Piper bi rekao: “Borba protiv grijeha je borba da ostanemo zadovoljeni u Bogu.” Radost u Evanđelju nije samo lijek — ona je oružje. Grijeh umire kada je srce ispunjeno radošću u Bogu.
