Mnogi se pitaju mogu li umrli članovi obitelji i prijatelji čuti naše riječi kad im se obraćamo ili molimo. Pitanje je to koje je za mnoge duboko osobno, no odgovore možemo pronaći u Svetom pismu, koje daje smjernice o tome što nas čeka s one stranu smrti.
U knjizi Otkrivenja (6, 9-11) čitamo o kršćanskim mučenicima koji, u viziji apostola Ivana, promatraju živote kršćana koji su na Zemlji i mole se Bogu da ispravi nepravde i kazni zlo. Ova slika sugerira da su preminuli možda svjesni onoga što se događa na zemlji i brinu za one koji prolaze kroz teškoće.
Primjer Stjepana, prvog kršćanskog mučenika, također donosi dozu nade. U Djelima apostolskim (7, 54-58), neposredno prije smrti, Stjepan vidi nebo otvoreno i Isusa kako stoji zdesna Ocu. Ova vizija daje nadu i oslonac u Božjoj blizini u teškim trenucima.
U poslanici Hebrejima (12, 1-2), neki pronalaze dodatni dokaz da preminuli prate naše živote, jer su kršćani opisani kao “okruženi tolikim oblakom svjedoka”. Dok neki tumače ovu metaforu kao doslovnu sliku onih koji promatraju sa strane, drugi je vide kao simbol ohrabrenja, poziv na vjernost i ustrajnost u vjeri.
Bog nas čuje
Iako nemamo jasnog odgovora može li netko na nebu čuti naše molitve ili riječi, jedno je sigurno: Bog nas čuje. Kao onaj koji je uvijek prisutan, Bog može prenijeti naše osjećaje i ljubav onima koji su otišli s ovog svijeta.
Mnogi, suočeni s gubitkom voljene osobe, upućuju molitve s vjerom da će Bog prenijeti njihove riječi voljenima. To je čin vjere i utjehe, koji nam omogućuje da izrazimo ljubav i povezanost s onima koji više nisu s nama.
Za one koji se pitaju trebaju li nastaviti razgovarati s preminulima, Biblija nam u Starom zavjetu ne dozvoljava takvu praksu. Ona nas poziva da se obratimo Bogu, jer On može prenijeti našu ljubav i brigu onima koji su otišli.
Nadam se da će vam ovaj video pružiti smirenje i vjeru da su vaša ljubav i vaše molitve važne te da će Bog, kao izvor svakog života, jednog dana povezati one koji su otišli s onima koji još uvijek hodaju ovim svijetom.
Na jednoj od težih operacija “došla” mi moja kćerkica koja je umrla, u svem sjaju, čipki i svili u koju sam je obukla. Lebdjela je do mog ramena u čuvala me. “Znala” sam (bila sam u komi) da mi nešto operiraju, vidjela sam kirurge u zelenom, sestre, nešto su bili zabrinuti, ali je moja sigurnost da me ona čuva, meni davala mir. Nismo riječima razgovarale, misli i ljubav i duboki mir strujali su između nas. Riječi su bile nepotrebne.
Od deset operacija, došla je još jednom, sva u sjaju, s mnoštvom malih anđela i ponovo me čuvala. Sad je imala golema krila i sve je blještavo, iskrilo…
Da, naši preminuli brinu za nas!