Je li vaš um uglavnom usmjeren na ovaj ili sljedeći svijet? Ne bojte se naputiti ovaj svijet u kojem se trenutno nalazite!
Možda ćete osjetiti istu nelagodu koju sam ja osjećao kad sam čuo kako stari sveci govore o smrti.
“Onaj tko se ne priprema za smrt, više je od obične budale. On je luđak”, započeo je Charles Spurgeon.
“Dogovoreno”, rekao je dobri doktor Martyn Lloyd-Jones. Čini se da muškarci zanemaruju očitu činjenicu da “onog trenutka kada dođete na ovaj svijet počinjete izlaziti iz njega”.
Ali ova činjenica ne mora značiti propast i turobnost za kršćanina, odgovorio je Spurgeon. “Najbolji trenutak u životu kršćanina je njegov posljednji, jer je to onaj koji je najbliži nebu.”
“U potpunosti se slažem”, uključio se Richard Sibbes. “Smrt sada nije moja smrt, ali smrt će biti smrt moje bijede, smrt mojih grijeha; bit će to smrt moje pokvarenosti. Ali smrt će biti moj rođendan u pogledu sreće.”
“Kad me Krist pozove kući”, dodao je Adoniram Judson, “ja ću ići s radošću dječaka koji bježi iz škole.”
“Mogu li se i ja ubaciti?” upitao je Calvin. “Možemo pozitivno utvrditi da nitko nije napravio nikakav napredak u Kristovoj školi, osim ako se veselo ne raduje danu svoje smrti i danu konačnog uskrsnuća.”
“Ovo mi se čini istinitim”, rekao je Thomas Brooks. “Nije na čast vašem nebeskom Ocu što vam se ne sviđa ići kući.”
“A zašto bismo oklijevali?” upitao je Samuel Bolton. “Privilegija svetaca je da neće umrijeti do najboljeg vremena, a ne do kada bi, da su bili ispravno obaviješteni, poželjeli umrijeti.”
“Točno.” Za dijete Božje, “smrt je pogreb svih naših tuga,” razmišljao je Thomas Watson. “Smrt će istinskog sveca izbaciti iz vatrenog oružja i osloboditi ga grijeha i nevolje.”
“Doista,” dodao je John Bunyan, “smrt je samo prijelaz iz zatvora u palaču.”
Dok sam slušao, načuo sam pitanja koja su najviše uznemirila. „Je li ovaj svijet bio toliko ljubazan prema tebi da bi ga napustio sa žaljenjem?“ C.S. Lewis je pitao. “Ako stvarno vjerujemo da je dom negdje drugdje i da je ovaj život ‘lutanje u potrazi za domom’, zašto se ne bismo radovali dolasku?”
“Čujte! Čujte!” uzviknuo je William Gurnall. „Neka tvoja nada u nebo nadvlada tvoj strah od smrti. Zašto da se bojiš umrijeti, koji se nadaš da ćeš živjeti umirući?”
“Spakiran sam, zapečaćen i čekam odlazak”, povikao je John Newton. “Tko bi uvijek živio u ovakvom svijetu kao što je ovaj?”
Čak su i isječci njihovih molitava iznijeli suptilan prijekor. Nisam mogao a da ne čujem jednog Georgea Whitefielda kako preklinje: “Gospodine, sačuvaj me od grešne i pre snažne želje nakon smrti. Želim ne biti nestrpljiv. Želim tiho čekati dok ne dođe moja blagoslovljena promjena.”
To je dokazalo konačni udarac. Ovi ljudi su očekivali smrt, a rani odlazak smatrali su “promaknućem”. Spustio sam pogled. Rijetko razmišljam na ovaj način, rijetko se ovako osjećam. Vjerujem li stvarno u raj? Volim li stvarno svog Gospodina?
Ušuškani u ovaj život
Moja gadljivost, listajući antologiju kršćanskih citata, pomogla mi je da shvatim da je moje sljedbeništvo previše američko, pre kratkovidno, previše ovo svjetsko.
“Jeste li se spakirali i spremni za polazak?” Pa, nadao sam se da ću isploviti za nekoliko desetljeća, dakle…
„Je li ovaj svijet bio toliko ljubazan prema tebi da bi ga napustio sa žaljenjem?“ Pa, ne bih mu dao deset zvjezdica, ali sigurno nije bio ni upola tako loš, još. Pa da, možda…
“Nitko nije napredovao u Kristovoj školi, osim ako se radosno ne veseli danu svoje smrti i danu konačnog uskrsnuća.” E, to je intenzivno. “Nije na čast vašem nebeskom Ocu što vam se ne sviđa ići kući.” Vidim, bitna stvar. Nema zasluga ni Kristu, pretpostavljam.
Ovi ljudi svakodnevno su živjeli budni za istine u koje svakodnevno tvrdim da vjerujem; naselili su ih, žudeći da odlete i budu s Kristom. Iako su voljeli obitelji, uživali u zemaljskim stvarima i činili dobro na ovom svijetu, ipak se nisu bojali zaroniti glavom u te hladne vode smrti u prvom trenutku, kojeg je njihov Učitelj dopustio. Vjerovali su, zajedno s Pavlom, da je “otići i biti s Kristom daleko bolje”. (Filipljanima 1, 23)
Tada sam otkrio koliko sam se ušuškao uz ognjište na ovom svijetu. Mjesto na kojem sam se rado osjećao kao kod kuće.
Epitafi egzodusa
Moje srce može živjeti previše usredotočeno na ovaj svijet, a premalo na onaj. “Moj je život skriven s Kristom”, moram se podsjetiti (Kološanima 3,3). Dok ovaj svijet nastoji privući moje naklonosti kako bi bile usredotočene na ovo ovdje, želim biti više nebeski učenik. Ako volite Krista, ali premalo mislite o budućem životu, znam da ćete se složiti. O, da bi ovo bio pravi natpis na našim grobovima, a tim više što živimo nakon Kristova dolaska i predujam Duha:
„U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.“ (Hebrejima 11, 13-16)
Abraham je po vjeri napustio svoj dom u Mezopotamiji, ne znajući ni kamo ga Bog vodi (Hebrejima 11,8). Živio je u obećanoj zemlji prije nego što ju je mogao nazvati domom, živeći ondje kao stranac. Izak i Jakov, nasljednici s Abrahamom Božjeg obećanja, živjeli su u šatorima privremenosti; njihov dom još nije bio ondje. (Hebrejima 11, 9) Abrahamove oči bile su negdje drugdje. “Veselio se gradu koji ima temelje, čiji je projektant i graditelj Bog”. (Hebrejima 11,10) On i njegovi sinovi nosili su nebeska obilježja u svom govoru: priznavali su, svakome tko želi znati, da će živjeti i umrijeti na ovoj zemlji kao prognanici i došljaci (Postanak 23, 4; 47, 9). Nakon što ih je Bog spasio, odbili su ponovno raspakirati svoje nade u ovom svijetu. Daleka zemlja, velika kao Božje obećanje, sigurna kao Božja Riječ, održala je njihovu vjernost. Jasno su dali do znanja da traže domovinu koja nije izgrađena ljudskom rukom.
Dok ih je svijet pokušavao privući natrag, mamac je ostao na udici. Bolje je živjeti u šatoru na ovom svijetu s nebeskim gradom pred sobom, nego živjeti u poljuljanim ljudskim kraljevstvima. Željeli su bolju zemlju, rajsku. Bog se ne srami biti nazvan “Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim, Bogom Jakovljevim” (Izlazak 3,6). Ni najmanje se ne srami biti Onaj kome su se toliko nadali, jer im je pripremio grad.
Mirni na moru
Dakle, je li vaš um uglavnom usmjeren na ovaj ili sljedeći svijet?
Ovaj svijet nije naš dom, dragocjeni sveče. Još nismo u svom elementu. Otvaramo prozor i šaljemo svog goluba po ovoj zemlji, otkrivajući da nam se vraća, jer u ovom vodenom grobu nije pronašla domovinu. Ali ovaj će svijet uskoro biti isušen. Nabujalost prosuđivanja će se pojačati, a zatim splasnuti. Doći će nova nebesa i nova zemlja, a naš moćni golub sići će s mačem u ustima, za svoje neprijatelje i maslinovom grančicom za nas. Do tada čekajte, nadajte se, priznajte, nastavite živjeti u šatorima, čeznući za onim trenutkom kada ćemo se moći odvojiti od ovoga svijeta, dok nas Otac zove u naš dom.
Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
