NE POŽELI: Koje je značenje desete Božje zapovijedi?

Ne poželi kuće bližnjega svoga, ne poželi žene bližnjega svoga, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga! (Izlazak 20,17)

Prethodnih devet zapovjedi nam govore o našim postupcima: što treba činiti a što ne treba činiti. Naši su postupci pokazatelji našeg unutarnjeg stanja i našeg odnosa prema Bogu i ljudima. Deseta zapovijed se izravno odnosi na naše unutarnje stanje.

Poželjeti nekoga ili nešto – to je uzrok bilo koje naše aktivnosti. Svaka krađa ili ubojstvo je pokušaj da čovjek sebi ispuni neku želju. Često se izgovaramo da su želje jače od nas. Može li čovjek odbaciti neku svoju želju? Može. Čovjekov duh odlučuje o tome. Zato zapovijed kaže: Ne poželi. Problem nije u tome što su naše želje jake, nego u tome što je naš duh slab. Još je veći problem to što nije slobodan već drugi njime vladaju. Tamo gdje vlada religija ili ateizam, čovjekov duh nije slobodan. Sloboda je jedino tamo gdje Duh Božji vodi čovjekov duh, izravno, i bez posrednika.

Deseta zapovijed prodire u čovjekov duh i dušu. Ispituje savjesti. Razotkriva skrivene želje i motive. Apostol Pavao piše u poslanici Rimljanima 7: Ja sam grijeh upoznao samo po zakonu. Jer ne bi upoznao požudu da zakon nije rekao ‘Ne poželi’. Izraelski kralj David biblijski je primjer čovjeka koji je ispunjavao druge zapovjedi, ali desetu nije mogao. Vidio je tuđu ženu i poželio ju je. Učinio je preljub. Iza toga je ubio njenog muža kako bi sakrio što je učinio. Ovaj grijeh je donio patnju i smrt njegovoj obitelji i narodu nad kojim je vladao.

Biblija pokazuje da i najmudriji i najmoćniji čovjek neće moći ispuniti zapovjedi bez Boga i bliskog zajedništva s Njim. Čovjeku stoji na raspolaganju nadnaravna sposobnost da može čuti Boga i s njime razgovarati. Jedino tako može ispuniti zapovijedi. Jedino tako može živjeti u miru i zajedništvu s drugim ljudima. Ubojica čovjekov, Sotona, neumorno nagovara ljude da ne koriste tu mogućnost: Što će ti sve to? Budi sam svoj bog. Ili ovako: Da ima Boga ne bi bilo ovoliko zla u svijetu. Sebičnost prikazuje kao slobodu. Lakovjerne stavlja pod svoju vlast. Vodi ih u sukobe, razaranja, bolesti i smrt.

Bog je dao svoje zapovjedi prije 3500 godina. U njima je objavio kako će živjeti čovjek koji prima vjeru od Boga, a ne od čovjeka. Molitva takvog čovjeka je dvosmjerna komunikacija, a ne napamet naučena pjesmica. Hoće li takvom čovjeku dolaziti želje suprotne zapovijedima? Hoće, ali će ih on dovesti u pokornost Božjoj Riječi. U vremenima Starog Zavjeta živjeli su takvi ljudi, ali ih nije bilo mnogo. Novi Zavjet daje tu mogućnost svima koji iskreno vjeruju u Isusa Mesiju. Za njih kaže da su nanovo rođeni. Isus je rekao židovskom knezu Nikodemu: Tko se nanovo ne rodi ne može vidjeti kraljevstvo Božje (Ivan 3:3). Osobe koje Isusa znaju samo kao lik iz priče rodbine ili svećenika neće uspjeti živjeti po Božjim zapovijedima ma koliko god se trudili. Oni će vrlo često prihvatiti nove doktrine koje ih oslobađaju ispunjavanja zapovijedi. Svako umirivanje savjesti putem crkvenih sakramenta, ili propisa bilo koje crkve, jest nova doktrina u odnosu na apostolsku vjeru. Odatle se može osloboditi onaj tko sam pročita zapovijedi u Izlasku 20 ili Ponovljenom zakonu 5.

Čovjek koji to pročita uglavnom može reagirati na jedan od slijedeća tri načina:

1. Vjeruje da je dobar odgoj sve što mu treba da bi ispunio zapovjedi. Ideja o komunikaciji s Bogom mu je strana. Zapovijedi ne ispunjava. Naučio je to prikrivati i nalaziti izgovore. Izgovori su tipa: Pa to je normalno. To svi rade. Ja nisam fanatik.

2. Odbacivanje. Tip izgovora: To me ne zanima. Imam pametnijeg posla. Uostalom, svi religiozni ljudi koje ja znam su licemjeri. Tu govori istinu, jer govori o onima iz prethodne skupine (pod 1.).

3. Priznanje: Često kršim zapovijedi. Uništavam život u sebi i oko sebe. Bože! Pomozi mi! Evanđelje otkriva: Isus je umro i uskrsnuo. Doći će ponovno. Ako me on vodi, ja ću živjeti. Treba mu samo reći iskreno i svim srcem: Ja ti vjerujem Isuse – Gospodine i Bože moj. Ti me od sada vodi. Samo ti. Molim te. Tada se čovjek duhovno rađa. Božji Duh je od tada u čovjeku. On mu je nepresušni izvor volje, snage i radosti za izvršenje zapovjedi. Bez toga nema ni istinske vjere ni crkve. To su doživjeli i opisali apostoli u Novom Zavjetu kao i stotine tisuća nakon njih sve do danas. Ako život vječni ne primiš i živiš dok si još na Zemlji, nećeš ga živjeti niti nakon smrti.

Autor: Miloš Komanović

IZVOR:Betel.hr