Neka bude odmor: Kako obnoviti zdrav, tjedni ritam?

Odmor ne proizlazi iz tjedne pauze, nego od Osobe. Kako kršćani mogu obnoviti zdrav, tjedni ritam koji Bog želi da imamo?

Na početku Bog je stvorio ritam. Četvrtoga je dana rekao: „I reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama.“ (Postanak 1, 14)

Kad je Adam dva dana kasnije ušao u Eden, zakoračio je u dan i noć, mjesec i godinu, zimu i proljeće, ljeto i jesen. A zatim, između dnevnih ritmova i mjeseci, Bog je dodao još jedan obrazac: sedmodnevni ritam u tjednu. (Postanak 2, 1-3)

Bog je mogao napraviti svijet bez ritma da je htio, svijet bez dana i tjedana, mjeseci i godina. Ali u Njegovoj mudrosti, četvrti i sedmi dan stvaranja služe šestom danu; ritmovi čine svijet dobrim prebivalištem za ograničene ljude, kojima je potreban odmor i osvježenje. Kao stvorenja prašine, mi smo stvorenja ritma.

”Zato jest toliko zabrinjavajuće”, piše Kevin DeYoung,” to što naši životi postaju sve manje ritmični”. On predstavlja mnoge kada kaže: 

„Nemamo zdrave rutine. Ne možemo razdvojiti svoju gozbu i post. Večer i jutro izgubili su osjećaj. Nedjelja je izgubila svoj značaj. Sve je zajedno zamućeno.“ 

Drugim riječima, današnji život više podsjeća na Egipat nego na Eden. 

Život u Egiptu 

Kad dođemo do Izlaska 1, svijet opisan u Postanku 1-2 je izgubljeni svijet. Ne nalazimo referencu na tjedne ili mjesece, godišnja doba ili godine u Egiptu, samo na beskonačan niz radnih dana. Možda su neki Egipćani živjeli prema rutini rada i odmora. No, za faraonove robove Egipat je bio svijet bez ritmova. 

Za razliku od odmorom-nadahnutog Boga stvaranja (Postanak 2, 2–3), faraon pokazuje zagriženost za radom i proizvodnjom. Kada Izrael ojača, on ih baca na težak rad posao (Izlazak 1, 11). Kad mu Mojsije kaže neka pusti ljude, otežava im rad (Izlazak 5,  4). Kada Izrael napokon napusti Egipat, on ih progoni, pitajući se kako im je mogao dopustiti da napuste posao (Izlazak 14, 5). Faraonu je 80-godišnji život roba bio samo niz od 29.200 radnih dana, neugodno poremećen potrebom za snom. 

Iako moderna, razvijena društva nemaju jedinstveni ekvivalent egipatskog nemirnog kralja, kulturni kisik koji udišemo nosi faraonski miris. Ne samo da prosječno radno vrijeme u većini zapadnih zemalja premašuje radno vrijeme u mnogim drugim zemljama, nego su, kako napominje DeYoung, granice između rada i odmora rastegnute i zamagljene. Ne moramo više odlaziti u ured radi rada; samo nam treba Wi-Fi. Pa čak i naše “slobodno vrijeme” redovito postaje žrtva onoga što Andrew Lincoln naziva “užurbanom rundom aktivnosti, koje pokazuju, da je vrijeme odmora rastegnuto između vremena rada i trošenja.” (”Od subote do Gospodnjeg dana”, 404).

Takav je život bez ritma, život bez kvadrata u kalendaru koji sadrži oznaku “Odmor”. Mnogima je potreban svježi egzodus. 

”Nećeš raditi” 

Odmah nakon što Bog spasi Izrael, ritmovi se vraćaju. Prvi spomeni mjeseca i godine pojavljuju se kada Bog zapovijeda Izraelu da svake godine slavi izlazak (Izlazak 12, 2–3). Ubrzo nakon toga nalazimo prvo spominjanje Šabata (Izlazak 16, 23), izraelskog tjednog obilježavanja stvaranja i otkupljenja (Izlazak 20, 11; Ponovljeni zakon 5, 15). Bubnjar beskrajnih dana ustupa mjesto ritmu godišnjih doba. 

Faraon je samo znao reći: “Radi”, dok Bog govori: “Nećeš raditi.” Više od desetak puta govori svom otkupljenom narodu: “Ne radite nikakav posao” ili “bilo koji običan posao”. To je zapovijed koja se odnosila ne samo na Šabat (Izlazak 20, 10), već i na izraelske svetkovine (Levitski zakonik 23,  7–8, 21; 25; 31; 35–36). Ovaj blagoslov nešto oduzima. Bog je istrgnuo nešto Egipta iz života svog naroda i na njegovo mjesto stavio nešto iz Edena. Danas, naravno, više ne živimo pod starim savezom i njegovim kultnim ritmovima. Kršćani nisu obvezni slaviti izraelske svetkovine, čak ni držati doslovnu subotu ili Šabat, koja je, zajedno s svetkovinama, svoju ispunjenost pronašla u Kristu (Kološanima 2,  16–17). No, imperativ odmora i danas stiže do nas posredno ako ne i izravno. 

Nebesima i dalje odjekuje pjesma ritma. Još uvijek hodamo kao stvorenja prašine. Božji uzorak koji uključuje šest radnih dana i jedan neradni i dalje je nešto na što smo pozvani oponašati. Isusove vlastite rutine rada i odmora još uvijek oblikuju ljudski život (Marko 1, 35; 6, 30–32). “Nećeš raditi”, iako nije zapovijed, još uvijek je mudrost svetaca. 

Ponovno vraćanje u ritam 

Dakle, kako bismo mogli početi s prebacivanjem na Božji ritam? Kako bismo mogli svoje dane okupiti u neki održivi obrazac rada i odmora? Iako bi bilo pametno razmotriti, u nekom trenutku, sezonske ili godišnje ritmove odmora, u obliku vikend odmora ili tjednih godišnjih odmora, na primjer, tjedni odmor vjerojatno je naše najbolje polazište. Ako noćni san stavlja točku na završetak svake dnevne rečenice, tjedni odmor dodaje pauzu odlomku: jednom tjedno usporavamo, hvatamo zrak i živimo na bijelom prostoru stranice života. Zastajemo prema obrascu prvog tjedna na svijetu i sjećamo se da smo stvoreni za ritmove; stvoreni smo za rad i odmor.

S obzirom na ovo, uzmimo u obzir idućih nekoliko koraka. 

Postavljanje granica.

Ritmovi odmora zahtijevaju granice. Najbolje što možemo u pogledu toga učiniti jest staviti vrata na čijem ulazu piše: “Nije dopušten rad”. Granica ne mora štititi strogo razdoblje od 24 sata, budući da nismo pod četvrtom zapovijedi. No, osim ako ne postavimo granicu oko nekog vremenskog razdoblja, petak ujutro, četvrtak popodne i navečer, od zalaska sunca do zalaska sunca u nedjelju, odmor će se vjerojatno pokazati nedostižnim. Postavljanje granice, naravno, daleko je lakše od držanja granice. Čim izgradimo kapiju, nešto će početi lupati o nju. Držanje vrata zatvorenim zahtijeva hrabru vjeru koju će nam Bog pružiti nakon što odložimo olovku, zaklopimo i isključimo računalo i završimo dan. Bog je rekao Izraelu neka se odmara ne samo kad mu to rad dopušta, već čak i „u vrijeme oranja i u žetvi.“ (Izlazak 34, 21). Drugim riječima “Čak i u vašim najprometnijim godišnjim dobima, kada vam se čini da vaš život ovisi o nemirnom poslu, vjerujte mi i odmorite se.”

Sigurno bismo bili u krivu što bismo svoje granice postavili tako čvrsto da zatvorimo uši pred hitnim potrebama. Ta vrsta hladnokrvnog držanja granica razbjesnila je Isusa (Marko 3,  1–5). Ali iznimke od naših granica trebale bi biti upravo to: iznimke. Ako postanu pravilo, možda ćemo morati preispitati svoj osjećaj o tome što je zaista hitno. 

Osvježenje 

Međutim, kako mnogi brzo otkriju, slobodan dan nije jednak danu odmora. Baš kao što se neki ljudi vraćaju s putovanja govoreći: “Treba mi odmor da se oporavim od odmora”, tako ponekad završimo slobodan dan osjećajući se kao da nam treba još jedan. Možda smo dan ispunili dobrim, ali iscrpljujućim aktivnostima; sportske aktivnosti, kućni projekti, društveni događaji ili smo možda taj dan potratili na nevažne stvari. U svakom slučaju, naš “odmor” učinio je da budemo više nemirni, nego što smo odmorni. 

Opet, Božji vlastiti uzorak daje nam cilj: “U šest dana Gospodin je stvorio nebo i zemlju, a sedmog dana se odmorio i okrijepio.” (Izlazak 31, 17). Slijeđenje Boga u ovu vrstu odmora ne zahtijeva samo postavljanje granica, već i ispunjavanje tih granica istinski osvježavajućim aktivnostima; aktivnostima koje nas vraćaju u naš posao ispunjenog uma, odmorene duše i tijela, koje smo spremni uložiti za druge. 

Vrste osvježavajućih aktivnosti koje su nam na raspolaganju, naravno, varirat će ovisno o životnoj fazi. Odmor za muža i oca izgledat će drugačije od odmora za samca: možda manje čitanja i drijemanja, a više provedenog vremena s djecom vani. Pa ipak, bilo bi dobro da svi razmotrimo i porazgovaramo s obitelji ili sustanarima, kako bi mogao izgledati neki osvježavajući odmor, uzimajući u obzir sve čimbenike. 

 Možda nas osvježi neko vrijeme provedeno. Možda nam koristi čitanje poezije ili šetnja. Neki će htjeti biti tjelesno aktivniji; drugi manje. Vjerojatno bi svatko mogao imati koristi od suzbijanja digitalnih tehnologija i pronalaska onoga što Albert Borgmann naziva “fokusnom praksom”: aktivnost koja “ima zapovjednu prisutnost, angažira vaše tijelo i um i angažira vas s drugima”, sviranje glazbe, ribolov, pisanje, kuhanje obroka. 

Naravno, jedna je djelatnost u središtu kršćanskoga osvježenja: štovanje. 

Štujte svoga Otkupitelja 

Prije nego što je Bog Izraelu dao četvrtu zapovijed, dao im je prvu: „Ja sam Gospodin, vaš Bog, koji sam vas izveo iz egipatske zemlje, iz ropstva. Ne smijete imati drugih bogova osim mene.” (Izlazak 20, 2–3). Šabat je počivao na (1) podsjetniku na otkupljenje i (2) pozivu da se prije svega štuje Bog. Što implicira da su, ako bi se Izrael doista odmarao, ako su zaista htjeli osvježenje na Šabat, morali štovati svoga Otkupitelja, a ne samo imati slobodan dan. 

Tisućljećima kasnije, Isus bi uputio pozivnicu koja slijedi sličan obrazac: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.” (Matej 11, 28). U konačnici, odmor ne proizlazi iz tjedne pauze, nego od Osobe. Za razliku od faraona, Bog nema potrebe za mukotrpnim i robovskim radom, jer posjeduje stoku na tisuću brda (Psalam 50, 10). Ne traži najprije radnike, nego štovatelje i ne poziva nas u Egipat, nego u svoj Eden. Stoga, s dobrim razlogom, mnogi kršćani nastoje svoj tjedni dan odmora pridružiti svom tjednom, zajedničkom štovanju. Ako možemo učiniti isto, odlično. Ako ne, možemo barem pronaći neki poseban način da i srcem i usnama kažemo: „Isus, a ne faraon, je Gospodin“ i onda to proživimo odlaganjem naših tereta. 

Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala DesiringGod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: