Nemate vremena za molitvu? Ovaj tekst će otvoriti oči svima nama koji tako mislimo. Kolikogod ometeni bili, još uvijek ste Njegovi!
Odjeven dovoljno toplo, spustio sam se lagano do svoje podrumske radne sobe, te upalio stolnu lampu. Jednom do dvaput, ona zatitra prije nego se njezino prašnjavo žuto svjetlo fokusira na moju otvorenu Bibliju. Stol je bio postavljen; moja duša izgladnjela, a ovoga puta, stigao sam na vrijeme. Gozba je ispred mene. Još je mrak. U kući je tišina. Doručak je tek za tri sata.
Ali onda čujem korake. Ovo je neobično. Koraci, sada? Ovako rano? Ali čekajte, ne samo jedan par nogu, ne dva – već tri para? Krenuo sam natrag uz stepenice i, začudo, pronašao svoje troje djece budne, kako lutaju pospanih očiju. Jedno je moralo na zahod, drugo je imalo noćnu moru, a treće se samo htjelo zabavljati.
Pobrinuo sam se za svakoga od njih i otpratio ih natrag u krevet. A onda sam opet sišao dolje, da bih nekoliko trenutaka kasnije opet čuo drugu rundu koraka. Pa sam opet otišao gore vidjeti u čemu je problem.
Bilo je malo suza i zagrljaja, a onda sam se vratio dobro poznatim putem natrag u radnu sobu. No, suze i zagrljaji nisu uspavali djecu. Nije prošlo dugo i opet sam bio na katu, pa opet dolje. Gore, dolje, otvorim vrata, zatvorim vrata, a onda opet, i opet – Bože! Pokušavam se moliti!
Što sam sada trebao napraviti? Pretpostavljam da sam trebao staviti aureolu i lebdjeti gore stepenicama u potrazi za dragocjenim trenutkom. Valjda sam trebao potisnuti svoje razočaranje i „dopustiti svojim mališanima da mi dođu“. Ali ponavljam, stvarno sam samo želio moliti – bila mi je potrebna molitva. No, tu su bile smetnje koje mi odvlače pažnju.
Čekajte, mogu li stvarno to reći? Jesu li to stvarno smetnje? Ne, naravno da nisu. Smartphone može biti smetnja. Listanje novosti na Twitteru može biti smetnja. Provjera novih objava na Instagramu ili još jedan odgovor na e-mailu može biti smetnja, ali ne i moja djeca, ne osobe, ne na takav način.
A opet, tu sam, osjećam da sam ometen, spriječen u posvećivanju pune pažnje nečemu što je dobro, ispravno i nužno, budući da sam morao učiniti nešto drugo što je dobro, ispravno i nužno.
Dan je. Kuća je glasna. Doručak već kasni.
Nadao sam se da ću se osjećati bliže Bogu, ali sada sam na rubu da se ovako uzrujan udaljim još više od Njega. Još uvijek gladujem. Nisam okusio ono čemu sam se nadao. Nisam molio deset stvari za svoju suprugu ili sedam stvari za svoju djecu ili devet stvari za svoju dušu. Nisam molio za svoju crkvu ili za Božju misiju diljem svijeta ili za Njegovo ime da bude proslavljeno – ako se to uopće može nazvati molitvom.
Ali tamo, na mojim koljenima, pokušavajući se ponovno pokrenuti, sve što je iz mene moglo izaći, bilo je: „Pomogni“. Ništa mu nisam mogao dati, čak ni dosljedan tok skladnih misli. Bio sam ometen čovjek. Osjećao sam se glupo, istrošeno, slomljeno poput stotinu komadića jeftine gline. Bio sam ništa.
Ali sam bio tamo.
I ako mi je Bog išta govorio, govorio mi je da to mogu reći.
Bio sam tamo, klečeći pod neizmjernom milošću za koju se pobrinuo u mom životu, odmarajući moja koljena na njegovom neiscrpnom milosrđu, tisućama i tisućama milosrđa.
Tada sam shvatio, Njegovom milošću, zbog onoga što je On učinio, kolikogod da se zapušteno moje srce može osjećati, ili kolikogod glupo, istrošeno i slomljeno moj dan može izgledati, kolikogod ometen mogu biti, još uvijek sam Njegov. Ja sam Njegov!
Autor: Jonathan Parnell; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
