Dok se mediji obično fokusiraju na tehnološku preciznost i uspjeh NASA-inih misija, postoji jedna druga, duboko osobna strana priče koja često ostaje u sjeni.
Neki astronauti, nakon povratka iz beskraja svemira, svjedoče o unutarnjem pomaku koji znanost i logika ne mogu u potpunosti objasniti. To nije samo divljenje pogledu, već susret s nečim što nadilazi materijalni svijet i dotiče samu dušu.
Zapovjednik misije Reed Wisman otvoreno je priznao da se nikada nije smatrao religioznim čovjekom. Ipak, iskustvo u svemiru za njega je bilo toliko nadmoćno i neobjašnjivo da mu je jedini adekvatan rječnik bio onaj duhovni.
Odmah po slijetanju na brod zatražio je posjet mornaričkog kapelana. Kada je ugledao križ na kapelanovoj odori, slomio se i zaplakao, priznajući da ne postoji drugi način za obradu onoga što je doživio. Njegova reakcija nije bila rezultat pripreme, već spontani odgovor duha na prostranstvo koje ga je ponizilo.
Astronaut Victor Glover opisao je sličan snažan dojam gledajući Zemlju iz praznine svemira. Promatrajući njezinu ljepotu, red i život, doživio je naš planet kao „oazu“ stvorenu s namjerom. Za njega to nije bila samo znanstvena činjenica, već potvrda biblijskih istina o stvaranju. Istaknuo je kako udaljenost od Zemlje zapravo naglašava koliko smo posebni u tom golemom, praznom svemiru.
Ova svjedočanstva visokokvalificiranih znanstvenika i pilota ukazuju na to da svemir, onako kako je opisan u Psalmima, doista „navješćuje slavu Božju“. Kada se uklone buka i svakodnevne distrakcije, ljudski duh postaje svjestan preciznosti i dizajna koji ne mogu biti slučajni.
Čak i oni bez religiozne pozadine vraćaju se s osjećajem da su dotaknuli nešto veće od sebe. Biblija nas uči da je stvaranje oblik Božje objave, poruka koja se ne prenosi riječima, već prisutnošću, pozivajući svakog čovjeka da u veličanstvenosti kozmosa prepozna tragove Stvoritelja koji je istovremeno beskrajno moćan i duboko osoban.
