Zemlja, koju svakodnevno doživljavamo kao čvrstu i postojanu, ponekad nas iznenadi svojom silinom. Nedavni snažan potres magnitude 6,9 koji je pogodio Filipine podsjetio je čovječanstvo koliko je krhko sve što gradimo.
U samo nekoliko sekundi urušile su se kuće, ceste su popucale, a tisuće obitelji ostale su bez doma. Strah, plač i molitve ispunili su noć. Ljudi su spavali pod vedrim nebom, u neizvjesnosti i iščekivanju novih podrhtavanja tla.
No, taj potres, kao i mnogi drugi koji posljednjih godina pogađaju svijet, ne nosi samo fizičku poruku. On otkriva i dublju, duhovnu stvarnost – podsjetnik da svijet nije stabilan koliko mislimo i da nijedna ljudska tvorevina nije vječna.
Kad se tlo pod nogama trese, tko ostaje nepokolebljiv?
Znanstvenici već dugo upozoravaju da je i Kalifornija na rubu „velikoga potresa“. San Andreasov rasjed, koji prolazi kroz cijelu zapadnu obalu SAD-a, spreman je za razornu erupciju sile. No dok geolozi mjere napetosti unutar Zemljine kore, mnogi duhovni mislioci upozoravaju da i čovječanstvo samo „puca po šavovima“.
Korupcija, nasilje, pohlepa i moralni pad postali su svakodnevica. Kao da se i zemlja sama trese pod težinom grijeha. Apostol Pavao je u Poslanici Rimljanima (8,22) napisao da „sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“. Potresi, oluje i požari – sve to mogu biti znakovi da se približava kraj jednog doba i početak novog.
Bog još uvijek govori – i to glasnije nego ikad
Kada se zemlja trese, to nije samo slučajnost prirode. To je poziv. U Poslanici Hebrejima (12,26-27) stoji: „Još jednom ću potresti ne samo zemlju nego i nebo.“ Sve što se može poljuljati – poljuljat će se. Ali ono što dolazi od Boga, ostaje.
Svaka katastrofa, koliko god strašna bila, može biti i prilika da se čovjek probudi. Bog ne djeluje bez razloga. On dopušta potrese kako bi srušio lažne sigurnosti i pokazao koliko su krhke naše oholost i samouvjerenost. Kad sve ono u što smo polagali nadu nestane, ostaje pitanje: Na čemu doista gradimo svoj život? Na stijeni Kristovoj ili na pijesku prolaznosti?
U trenucima potresa rađa se nova vjera
Za vjernika, potres ne mora značiti kraj, nego poziv na povjerenje. U Psalmu 46 čitamo: „Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevoljama. Zato se ne bojimo, premda se zemlja potresa i brda ruše u srce mora.“
Dok se svijet trese, vjera postaje sidro. Onaj koji vjeruje u Krista ne mora strahovati, jer zna da njegovo kraljevstvo ne može biti poljuljano. Sve se može srušiti – ekonomije, vlade, sistemi – ali Božja riječ ostaje nepromjenjiva. Ona je vječna i stabilna, čak i kad sve oko nas izgleda kao da nestaje.
Potresi su možda zastrašujući, ali u Božjim očima oni su i milosrdni. Oni nas podsjećaju da je ovozemaljski život privremen i da je vrijeme za obraćenje sada. Svaki potres može biti poput Božjeg upozorenja – ne da nas uništi, nego da nas probudi.
Gospodin ne želi da itko propadne, već da svi dođu do pokajanja (2 Pt 3,9). Zato kad svijet uzdrhti, nemojmo samo tražiti objašnjenja u seizmičkim kartama. Pogledajmo i prema nebu. Možda nam Bog poručuje da prestanemo graditi kule na klimavim temeljima i vratimo se njemu – jedinom čvrstom osloncu.
Kraljevstvo koje se ne može poljuljati
Dok znanstvenici upozoravaju na „Veliki potres“, Biblija govori o nečem većem – o konačnom potresu koji će uzdrmati cijelu zemlju i nebo. No oni koji su u Kristu mogu ostati mirni, jer njihova budućnost nije u svijetu koji se ruši, nego u kraljevstvu koje se nikada neće poljuljati.
Kad svijet nestane, Božje kraljevstvo ostat će. Kad sve propadne, Božja ljubav će i dalje stajati. Zato se ne bojmo potresa – ni zemaljskih ni duhovnih. Jer ako je naš život ukorijenjen u Kristu, dok svijet drhti, mi možemo ostati nepokolebljivi.
