Kako obuzdati naglu narav i nadvladati svoj gnjev?

Kako obuzdati svoju naglu narav i nadvladati gnjev?
Foto: Pexels

Ljudi koji imaju naglu narav često su u konfliktima s drugima. Izljeve gnjeva uvijek treba priznati Bogu i moliti za oprost.

Gnjev je odvratan grijeh, jer otkriva čovjekovu životinjsku narav. Mnogi su ljudi dragi, ljubazni i ugodni dok ih ne obuzme navala gnjeva, a tada se pretvaraju u odbojna, nerazumna stvorenja, više nalik životinjama nego civiliziranim ljudima.

Liječnici nam kažu da tijelo pri svakome ljudskom osjećaju izlučuje prekomjernu količinu adrenalina, što uzbuđuje osjetila našeg organizma. Osobe žestoke ćudi angažiraju tu posebnu zalihu energije da razbuktaju svoje strasti, umjesto da gase vatru.

Gnjev ne samo da otkriva čovjekovu životinjsku narav nego sprečava kršćansko svjedočanstvo. Petar, gnjevan na rimske vojnike, pograbi mač i odsiječe sluzi uho, ali ga Isus ukori zbog gnjeva i reče: “… svi koji se mača hvataju od mača ginu” (Matej 26:52). (…)

Kako gnjev djeluje na nas?

Gnjev može uzrokovati gubitak svake radosti u našem životu. U Knjizi Postanka Bog je rekao Kajinu, čiju je radost poremetio gnjev: “Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?”

Nesreća je u tome što tvoj gnjev povlači za sobom i druge stvari. Kad se ljutiš, tvoj dobar izgled i izraz lica nestaju, ugled ti pada, prijatelji odlaze, svjedočanstva nestaju. Može se reći da gnjev kumuje ubojstvu. Kajin se bio ražestio prije nego što je ubio Abela. Gnjev napinje pištolj ubojice, ulijeva otrov trovača, oštri ubojit bodež. On pustoši i hara, osakaćuje i uništava. Potpiruje vatru strasti, raspiruje plamen zavisti i dušu ostavlja siromašnom i očajom. Time, naravno, mislimo na nerazuman, nepravedan gnjev, onaj koji žestoko napada nevinoga i izaziva pakost, mržnju i neslogu u obiteljima i društvu. Takav gnjev mrzi Bog.

PROČITAJTE: NAJVAŽNIJA ŽIVOTNA LEKCIJA: Što izlazi iz vas kada vas život stisne?

Koliko bi od nas bili osuđeni zbog toga grijeha! Iako se ispričavamo okrivljujući našu tjelesnu sklonost gnjevu, savjest negdje duboko u nama govori da nemamo pravo. Često se možemo osvjedočiti koliko žalostimo Duha Božjeg kada dopuštamo da nas zahvati gnjev.

Što da radimo s tim prirođenim grijehom?

Ima li kršćanstvo kakav odgovor na to? Može li Krist stišati burno more gnjeva kao što je utišao uzburkano Genezaretsko jezero? Kada ne bi bilo načina da se gnjev nadvlada i kada ga se ne bi moglo staviti pod kontrolu, tada Bog ne bi rekao u Psalmu 37:8: “Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe.”

Bog nikada ne zahtijeva nešto što se ne može ispuniti. Gnjev se može pobijediti. Čak i Plutarh kaže: “Našao sa da gnjev nije neizlječiv, samo ako ga čovjek želi liječiti.”

Prvi je korak u borbi protiv gnjeva želja da ga se oslobodimo. Pritom je jako važna naša volja. Ona treba istupiti i reći: “Učinit ću nešto s tom neobuzdanom ćudi.” To znači da ćete se prestati opravdavati izgovorima kao što su “svi su u mojoj obitelji nagle ćudi – naslijedio sam to od svoje majke” ili “svatko se jedanput raspali, pa što onda.”

Nakon toga moramo taj grijeh priznati pred Bogom i moliti za oproštenje zbog navale bijesa i neobuzdane naravi. Ako je gnjev grijeh i ako bezrazložna srdžba na bližnjega donosi Božji sud, onda gnjev moramo mrziti i nastojati ga nadvladati božanskim postupcima. U 1. Ivanovoj poslanici 1:9 čitamo: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.”

Svatko zna da je vatren i žestok gnjev nepravedan i bezbožan, tako dalek od Krista. Bog nam je u svojoj ljubavi i milosti obećao da će nam taj grijeh oprostiti i očistiti nas od njega. Međutim, to ne znači da ljudi trebaju postati beskičmenjaci, mlakonje, bez odvažnosti i duha. To znači da naše naravi, dotad obuzete gnjevom, sada postaju izvori blagoslova. Jezik koji je dotad služio za bogohuljenje postaje sada oruđe veličanja Božje slave. Ruke koje su ozljeđivale sada postaju rukama koje iscjeljuju. Noge koje su nekoć hodale stazama nasilja sada idu stazama ljubavi i službe. Divlja strast, ukroćena Duhom Svetim, postaje naš sluga, a ne gospodar. To je upravo ono na što je Isus mislio kada je rekao: “Blaženi su krotki!”

Autor: Billy Graham; Iz knjige “Sedam smrtnih grijeha” (Duhovna stvarnost, Zagreb)

Reci što misliš