Od svih djela koje je Isus učinio, koje je bilo najveće?

Od svih djela koje je Isus učinio tijekom svoje zemaljske službe, koje je bilo najveće?

Ovo mi je pitanje palo na pamet, kada sam razmišljao o događajima koji su povezani s Isusovim trijumfalnim ulaskom u Jeruzalem. Dok sam zamišljao scenu razdraganog naroda koji mu je uzvikivao, moje su se misli pomicale do drugih događaja Isusovog života i rada.

Razmišljao sam o mnogim velikim čudima, kada je velik broj ljudi bio iscijeljen od raznih bolesti i slabosti. Razmišljao sam o Njemu kako govori narodu koji ga sa svih strana gura, o tome kako je nahranio 5000 i 4000 ljudi. Pozornost mi ​​je privuklo mnoštvo Njegovih sljedbenika, nevjerojatna dubina Njegovog učenja i bezbroj Njegovih čuda. Kako je snažna bila Njegova služba! Ali koje je Njegovo djelo bilo najveće?

Je li to neko iscjeljenje? Ili Njegovo učenje koje je zbunilo čak i najmudrije ljude onog vremena? A što da kažem o uskrsnuću iz mrtvih? Da, sve su to bili veliki događaji, jer su oni mnoge naveli da Ga slijede. Farizeji su bili impresionirani tom činjenicom govoreći: “Eto, sav svijet ide za njim!” (Ivan 12,19). To su bili veliki trenuci u službi našega Gospodina na zemlji, ali je odgovor na moje pitanje postao jasan tek kada sam svoje misli skrenuo s čuda, učenja, iscjeljenja i mnoštva.

Isusovo najveće djelo bilo je KRIŽ! Na križu nije bilo naroda koji uzvikuje hvale Bogu, nije bilo čuda i nije bilo iscjeljenja; samo križ, to okrutno i ružno mjesto mučeničke smrti.

Tog dana za Isusa nije bilo popularnosti, glamura, hosane i slave, samo snažan bol, poniženje, batine, nezaštićenost i odvojenje od Njegovog nebeskog Oca.

Što je dakle tu bilo tako veliko? Bila je to Isusova spremnost da visi na križu da bi ispunio plan spasenja za čitav grešni svijet. Bilo je to vrhunsko djelo života, u savršenoj poslušnosti volji Njegovog Oca.

Isusovo najveće djelo je bilo bez mnogo pažnje, slave i ljudskog razumijevanja. Gdje su sad bili oni koji su ga slavili? Hosane i slave su bile zamijenjene izrugivanjem, ismijavanjem i šalama. Samo je nekoliko dragih osoba ostalo kod križa u tišini i žalosti.

Zahvaćeno čudima, iscjeljenjima i učenjem, mnoštvo ga nije prepoznalo kao Spasitelja i nije ga vidjelo kao Gospodina. Je li onda čudno da je Isus plakao nad svojim narodom?

Autor: Michael Whann