Oprosti mi i pomozi mi da oprostim: Molitva Gospodnja za svakodnevne grijehe

Naša svakodnevna molitva treba biti vapaj Bogu: “Oprosti mi i pomozi mi da oprostim”, jer ona je uvijek u skladu s Božjom voljom.

Ako biste nekoga podučavali Gospodnjoj molitvi po prvi puta, bilo da se radi o djetetu, susjedu, suradniku na poslu ili prijatelju, koji dio biste najviše željeli objasniti:

„Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga.“ (Matej 6, 9-13)

Dok izgovarate ove poznate stihove, koji od njih zahtijeva više objašnjenja? Možda prvi. Zašto Boga, Stvoritelja svemira nazivamo Ocem? Možda je drugi: što znači da se nečije ime sveti? Što je u vezi Božje volje, što ona znači i kako je prepoznati? Možda je onaj izazovan posljednji stih: kakvo nas to zlo okružuje i kakvo nam zlo prijeti?

Bez obzira na naše odgovore, imamo Kristove odgovore na pitanja. On odabire reći više toga od samo jednog stiha, a to nije ono što većina od nas može pomisliti da jest.

Molite li za vaše grijehe?

Kada je Gospodin svoje učenike učio kako moliti, započeo je s Božjim kraljevstvom, voljom i slavom Božjom; gotovo da možemo čuti amen na sve ovo. Nakon toga, jednako naglo kao što je ušao u jaslice, spustio se u najsitnije detalje naših života ovim riječima: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas.“ Daj nam sve što nam je potrebno za danas. Tko bi mogao odbiti takvu skrb?

Sljedeći stih mogao je donijeti još više nesklada:

„Oprosti nam dugove naše, kao što mi opraštamo dužnicima našim.“

Krist kaže da se, kada molimo, trebamo prisjetiti da smo nanijeli uvredu Bogu. Trebamo se prisjetiti načina kako smo ga toga dana iznevjerili, kako smo bili nedovoljni po pitanju Njegovog kraljevstva, Njegove volje i slave i nakon toga Ga trebamo moliti za oprost u vezi svega toga.

Bez obzira na sve drugo u vezi čega molimo, trebamo paziti da svakako molimo u vezi ovoga. Svakoga dana kada se probudimo, trebamo jesti i treba nam biti oprošteno. Naši želuci će se oglasiti, naše duše će se pobuniti. Stoga, trebamo moliti i živjeti u skladu s time.

Gladni napadi srca

Mnogi kršćani svakodnevno mole za kruh. Ako ne mole Boga da im podari kruh, onda mu zahvale prilikom objeda. No koliko nas jednako uporno moli za naše grijehe kao što molimo za naše obroke? Zašto bismo trebali?

Kao prvo, jer visceralno osjetimo potrebu za hranom. Žudimo za njom. Mogli bismo propustiti tu i tamo neki obrok, no ne zadugo. Kada propuštamo obroke, naša tijela to osjete. Mi to uzimamo zdravo za gotovo, no naši mozgovi šalju poruku našim tijelima i želucima kada je vrijeme za objed. Ne trebamo neprestano bilježiti što trebamo jesti kako bismo preživjeli; naša tijela nas obavještavaju kada je vrijeme za ručak, užinu ili kada smo žedni. Malo je vjerojatno da ćemo zaboraviti kada smo gladni, jer kada smo gladni, ništa drugo nije važno našim tijelima.

No iz različitih razloga, imamo poteškoće u slušanju glasanja naših grješnih srdaca. srca imaju svoj vlastiti glas, no on nas ne nadvladava u tjelesnom smislu poput gladi. Gladni napadi srca otkrivaju se slično ili poput tjelesne gladi, no mi naučimo živjeti s njom. Nemir. Tjeskoba. Iritabilnost. Beznađe. Nestrpljivost. Gunđanje. Ako primijetimo sve ovo, naučimo opravdati svaku od ovih, umjesto da se obračunamo s njima.

Simptomi preostalog grijeha govore ono što Krist uči: potreban nam je oprost; daleko veći nego što to želimo priznati. Dio u molitvi koji glasi ”oprosti nam naše grijehe” zapravo je iskren, veličanstven, svakodnevni podsjetnik na našu neprestanu potrebu.

VIDI OVO: 4 molitve za oprost grijeha – za sebe i za druge

Nije li oprost dovršeno djelo?

Jedan od razloga zbog kojeg ne molimo toliko često za oprost jest, jer smatramo da nam je već oprošteno. Ako je naš dug već plaćen u punini, zašto bismo morali neprestano moliti Boga za oprost? Kada je Krist umro na križu, proglasio je da je Njegovo djelo otkupljenja dovršeno: „Dovršeno je“. (Ivan 19, 30) Zašto bismo onda morali neprestano i dalje moliti za oprost, ako nam je jednom već oprošteno?

Opravdanje, odnosno potpuno Božje prihvaćanje koje se događa kroz vjeru, nije novo svakoga dana, poput naših svakodnevnih potreba za hranom. Ako smo opravdani po milosrđu, kroz vjeru dana, ne trebamo biti opravdani ispočetka i sutra. Rimljanima 5, 1 nas uči: „Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.“ S obzirom na to da smo opravdani, to znači da smo u miru s Bogom. Taj mir ne mogu poništiti ni današnji ni sutrašnji grijesi koje ćemo počiniti. Rimljanima 8, 1 uči: „Nema dakle osude za one koji su u Kristu Isusu.“ Vječna osuda nije poput korova, koji se preko noći ušulja u vrt. Za one koji su u Kristu, vječne osude nema; ona je mrtva jednom zauvijek.

No Krist nas uči da trebamo neprestano moliti: „Oprosti nam naše grijehe.“ Zašto? Jer su opravdani grješnici i dalje grješnici, a grijeh je i dalje smetnja u našem odnosu s Bogom. Grijeh ne može osuditi onoga tko je opravdan; njegov i njezin dug je plaćen, njihovo prokletstvo je podignuto i Božji gnjev više ne prebiva nad njima. To ne znači da grijeh i danje nije uvredljiv i da ne može oštetiti odnose, pogotovo odnos između nas i Boga. Redovitim molitvama za oprost grijeha mi završen Kristov čin uvodimo u naša današnja iskušenja i neuspjehe i tako obnavljamo i poboljšavamo te dodatno uživamo u zajedništvu s Kristom zbog Njegovog dovršenog djela.

Ovu dinamiku vidimo u Jakovljevom poticaju: „Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ (Jakovljeva 5, 16) Ti vjernici već su bili opravdani. No i dalje su griješili i dalje su osjećali grozne posljedice grijeha, što ih je vodilo prema tome da mole, ispovijedaju i traže oprost. Dok su molili, gurali su od sebe užas uništenja, kojeg grijeh donosi. U ovom slučaju, iscijeljeni su.

Kako da nam ne bude oprošteno?

Još uvijek nismo čuli Krista kako objašnjava ovaj dio molitve. Nakon što je dovršio molitvu, posebnu je pozornost obratio na traženje oprosta:

„Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupa.“ (Matej 6, 14-15)

On ne ide dalje u Božju volju, niti govori o opasnostima zla. Ne. Krist govori o nužnosti i duhovnoj hitnosti oprosta. Upozorava ih da njihove molitve, niti jednu od njihovih molitava koje budu molili za sve drugo, Bog neće čuti ako budu u svojim srcima imali gorčinu ili ako ne budu oprostili. To je upozorenje utkano u molitvu: „Oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim.“ Molitva za oprost, upućena Bogu, već pretpostavlja da smo oprostili sami sebi. No jesmo li?

Najmanje onoliko često koliko trebamo jesti, toliko često nam treba biti oprošteno. Jednako onoliko koliko nama treba biti oprošteno, trebamo i oprostiti drugima. Nama neće biti oprošteno osim ako i sami ne oprostimo. Komu trebamo oprostiti? Ne možemo moliti ostatak Gospodinove molitve na bilo kakav značajan način, ako odbijamo oprostiti onako kako to On čini.

Oprost čini molitvu mogućom

Kristove jednostavne riječi podsjećaju nas na to da je naš grijeh naš svakodnevni problem. Svakoga dana činimo ono što ne bismo trebali činiti i ne činimo ono što bismo trebali činiti. Govorimo ono što ne bismo trebali govoriti i ne govorimo ono što bismo trebali. Mislimo ono što ne bismo trebali misliti i ne mislimo ono što bismo trebali misliti. Gospodinova molitva otkriva trule ostatke naše pobune protiv Boga. Ona nas isto tako podsjeća da, svaki puta kada je molimo, Bog oprašta, čak i ako danas u poniznosti zamolimo Boga za oprost.

Krist nije rekao: „Sjećajte se svojih grijeha i prebivajte u krivici.“ Ne. Krist nas uči da naše grijehe iznosimo ispred Boga i da zauzvrat očekujemo oprost. Zašto bi Kristovi učenici pretpostavili da će im biti oprošteno? Jer je Krist znao da će zbog Njegovih rana ovakva vrsta molitve biti moguća. Krist ih nije samo učio kako moliti; Krist je umro kako bi molitve učenika, a i nas, imale silu i snagu ispred prijestolja. Čak i prije nego što je bio pribijen na križ, Krist je učio svoje prijatelje kako primiti križ.

Stoga, kada molite, ustrajno molite za oprost u Kristovo ime. Prije nego što krenemo moliti, oprostimo onako drago kako nama Bog oprašta.

Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.