Bilo je sve isplanirano. Trebala sam se susresti s Bogom na vrhu planine Kilimandžaro. Kada bih stigla do zastarjelog znaka na vrhu, samo bih podigla svoje ruke ka nebu i radosno uskliknula:

“Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al ‘po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu.” (Psalam 19,2-5)

Međutim, nije sve išlo po mom planu. Nešto uvijek mora poći naopako.

Jeste li ikad doživjeli nešto slično? Da ste bili tako sigurni da ako učiniti ovo ili odete tamo, Bog će vas susresti? Jeste li ikad otkrili da Bog, koliko god bilo frustrirajuće, ne prati naš raspored?

Priznajem krivnju. U neko vrijeme prošle godine odlučila sam provesti osam dana u napornom penjanju uz ogromnu planinu, znajući za borbu s mučninom na visini, nostalgijom i željom za udobnošću u svom domu. Smatrala sam da će to biti najbolje iskorišteno vrijeme mog godišnjeg odmora.

Nekoliko faktora je doprinijelo ovoj odluci, od kojih je jedan bio sakupljanje novca za sjajnu dobrotvornu organizaciju koja radi s mlađim izbjeglicama u Velikoj Britaniji, ali ako ubrzamo vrijeme za nekoliko mjeseci unaprijed prije planinarenja, ja sam se nalazila u duhovnoj pustinji. Znala sam da je Bog tu, ali sam osjećala kao da pokušavamo komunicirati putem Skypea, kada se pola rečenica ne čuje, a video koči.

Ne paničari, pomislila sam, uskoro ćeš se testirati do krajnjih granica svoje fizičke i emocionalne granice, a koji je bolji način da se povežeš s Bogom nego kad si prisiljena ovisiti o Njemu svakim sljedećim korakom? Sigurno da, uvjeravala sam samu sebe, negdje gdje nema toliko kisika, će po prirodi biti ono mjesto gdje nebo ljubi zemlju. Negdje gdje, ako bi oslušnula jasno, mogli čuti anđele kako pjevaju, dok prisutnost Božja postaje stvarnija nego ikad prije. Vrlo često sila koji nas udaljava od Boga je lijenost – možda zato Izreke toliko često upozoravaju na opasnosti lijenosti.

Htjela sam biti kao Mojsije. Željela sam se vratiti s planine zauvijek promijenjena, lica sjajnog zbog Božje prisutnosti. Nadala sam se kako ću biti toliko blagoslovljena da će me Bog samo prenijeti u duhu na vrh A La Philipa, kao kada je susreo etiopskog eunuha, zbog čega bih izbjegla pješačenje od 9 sati kroz noć i rano jutro od baznog kampa do vrha.

Može zvučati bezočno, ali ja vjerujem u Boga koji čini čuda. Zato je ovo bilo unutar mog područja mogućeg.

Prvih nekoliko dana, iako je bilo teško, nije bilo onoliko loše, koliko sam sebe pripremala da bi moglo biti. Međutim, nisam dobila VIP kočiju Duha do vrha. Umjesto toga, prošla sam kroz vrlo teško sedmosatno pješačenje uz planinu, od kojih sam dva sata provela vukući se naslonjena na moje štapove za pješačenje, bezuspješno pokušavajući povratiti i zaplakati. Što se tiče vrha – toliko mi je laknulo što sam uspjela zagrliti ostale planinare, uslikala nekoliko fotografija i pošla natrag. Zaboravila sam na psalam. Zaboravila sam na susret s Bogom. Samo sam htjela ići kući.

Jeste li se ikad našli na takvom mjestu? Toliko uvjereni da ćete sresti Boga u određenom trenutku na određenom mjestu – u teškoj situaciji/vezi, nakon mnogo molitve ili čitanja Biblije ili višednevnog posta?

Pa šta učiniti sljedeće? Što nam preostaje? Razmišljajući o ovome nekoliko dana nakon planinarenja, zaključila sam da ako planinski vrh nije planinski vrh, jednostavno ćemo nastaviti penjati se.

Bog je obećao da nas nikad neće ostaviti i napustiti. Iako može djelovati da je daleko, On je bliže nego što mislite.

Budite hrabri.

Uzmite svoju Bibliju. Nabavite drugačije dnevne pobožnosti, proučavajte knjigu koju niste duže vrijeme.

Molite se. Odite na molitveni hod, pišite svoje molitve, molite s prijateljem, isprobajte drugačiji oblik molitve.

Tražite na neobičnim mjestima. Idite u šetnju, posjetite drugačiju crkvu, volontirajte.

Služite. Volontirajte negdje – u skloništima koja osiguravaju hranu i prenoćište, u podučavanju, u crkvenom timu.

Kao što smo shvatili, Bog nije ograničen na naše planove – prilično sam sigurna kako bi život bio manje raznobojniji da jest tako. Iznad svega, Bog želi da mu se uvijek približavamo. Pronalaženje puta za izlazak iz pustinje nije put uz planinu, već je ključna ustrajnost. Nastavite tražiti. Nastavite moliti. Nastavite tipkati.

Autorica: Rachel Holmes; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Christian Today

Reci što misliš