Ostajemo li svjesni sebe nakon smrti?

‘I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.” (Prop 12,7). Nakon smrti, ljudski duh odlazi u raj ili pakao. U Kristovom opisu ubogog Lazara i bogataša opisuje stvarnost određenog mjesta nakon smrti (Lk 16,22-31).

Isus je rekao umirućem lopovu: ”Još danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23,43). Pavao spominje kako smrt za njega znači kako će biti s Kristom (Fil 1,23), a biti izvan tijela znači biti u Božjoj prisutnosti (2 Kor 5,8). Nakon smrti, mučenici vape Bogu kako bi donio svoju pravdu na Zemlju (Otk 6,9-11).

Ovi stihovi nam čine jasnim kako nikako, kako neki tvrde, ne postoji “spavanje duše”, ili dugo razdoblje nesvijesti između života na Zemlji i životu na nebu. Odlaskom duha iz tijela završava naše postojanje na Zemlji. Tjelesni dio nas “spava” do uskrsnuća, dok duhovni dio nastavlja svjesno postojanje na nebu (Dn 12,2-3; 2 Kor 5,8).

U Otkrivenju se na mnogo mjesta spominju ljudi koji govore i klanjaju se u nebu prije uskrsnuća mrtvih što je dakako potvrda toga kako su naša duhovna bića svjesna; ne spavaju nakon smrti.