Jedan starac je jednom mladom čovjeku htio pokazati koliko riječi mogu biti štetne. Dao mu je jastuk i nož te ga poslao na tržnicu s uputom da rasiječe jastuk i maše njime iznad glave.
Kad se mladić vratio, starac ga je upitao što je ispalo iz jastuka. “Perje, gospodine. Na stotine pera.” Starac mu je tada rekao: “Sada idi i pokupi svako pero te ga vrati u jastuk.”
Mladić je, naravno, rekao da je to nemoguće. Starac mu je tada objasnio – tako je i s ogovaranjem. Jednom izgovorene riječi ne možeš vratiti.
Postoje najmanje četiri rečenice, odnosno stvari koje kršćani trebaju prestati izgovarati ako žele biti prenositelji Božjeg blagoslova:
1. “Ne želim ogovarati, ali…”
Ogovaranje je, nažalost, postalo uobičajeno i među kršćanima. Rečenice poput: “Nemoj nikome reći, ali…” stvaraju razdor među ljudima. Biblija kaže: “Šaptač rastavlja prijatelje.” (Izreke 16,28). Umjesto širenja tračeva, kršćani su pozvani donositi mir i jedinstvo.
2. Šale o Bibliji
Mnogi vole u društvu “olakšati atmosferu” šalama na račun Biblije ili vjerskih tema. No, trebamo znati kako je Biblija sveta knjiga za koju su mnogi dali život. Ako se vjernici šale na račun Božje riječi, kako će je svijet shvaćati ozbiljno?
3. “Ovo je zadnji put, Bože, obećavam…”
U trenucima slabosti mnogi kršćani obećavaju Bogu da više nikada neće sagriješiti. No ta obećanja često ostaju neispunjena. Umjesto praznih zavjeta, bolje je moliti: “Bože, pomozi mi da više to ne učinim. Trebam Te.” U Knjizi Propovjednika piše: “Bolje je ne zavjetovati se nego se zavjetovati, a ne ispuniti.”
4. Propovijedanje u molitvi
Javne molitve ponekad postanu prikriveni govori, posebno kada se žele ispraviti propovjednici ili nametnuti vlastiti stavovi. Molitva bi trebala biti usmjerena Bogu, a ne prikrivena poruka zajednici. Trebala bi biti izvor ohrabrenja i suosjećanja – molitva za bolesne, za potrebite, za zajedništvo.
Kršćani su pozvani biti svjetlo svijeta – a to započinje riječima koje biraju.
