Ovako izgleda lažno slavljenje Boga

Nedavno se na internetu pojavio jedan kratki američki film/skeč o kršćanskom slavljenju pod nazivom „Pogrešno slavljenje – inspirativni video“. Glavni akteri pjevaju poznate kršćanske pjesme s malčice ili potpuno izmijenjenim tekstovima.

Slatko sam se nasmijala stihovima poput „Ja ti predajem nešto malo (u originalu sve), Isuse dati ću ti malo, ja predajem nešto malo“,„Ja uzdižem sebe (u originalu, naravno,Tebe), samo sebe, slavite mene (i neka netko ušutka tu bebu koja plače…)“, ili patosu s kojim drugi pjevač pjeva „Pjevat ću o tvojoj ljubavi nedjeljom (u originalu uvijek), samo nedjeljom, i onda taj osjećaj nestane do ponedjeljka“ pa pjevačici koja pjeva „Stojim zadivljena pred svojom frizurom, moja stilistica je nadmašila samu sebe, podižem svoje ruke i vidim svoje nokte, o kako dobro pristaju mojim očima“ ili „Spasitelj, ne trebam ja Spasitelja, zauzeta sam življenjem svoga života, samo življenjem svoga života. Božić, idem u crkvu za Božić, možda i za Uskrs također, tako da se moja vjera obnovi“. Pa pjesmama o slavljenju – „pjevao sam ovu pjesmu godinama, ona je već ovdje postala standard, ali ja je još uvijek pjevam, premda – ne mislim to što pjevam“ ili „Kako je divna ova pjesma (u originalu naš Bog), pjevajte sa mnom, kako je divna ova pjesma, čovječe kako volim pjevati, samo pjevati ovu pjesmu“ i „I ja samo idem kroz emocije, i ja, samo glumim emocije”…

Flimić je dolje. Slobodno razvucite usne u osmijeh, zaista je smiješno. Ali kada vas smijeh prođe, stanite i razmislite – nije li ovo i istinito? Da, neki kršćani su stvarno takvi, pomislit će neki. Ali pitanje je nas samih. Ne slavimo li nekada s našim mislima na sebi, svojim duševnim ili tjelesnim stanjima? Ili pak s mislima na drugima, daj Bože barem lijepima… Ne nastojimo li nekada stvarno uzdići sebe u slavljenju? Nisu li nam pjesme slavljenja nekada zaista samo lijepe pjesme na koje smo navikli, koje su postale dio našeg lifestylea, bez da uopće razmišljamo o riječima koje iz nas izlaze? Nije li nekada naše srce jednostavno negdje drugdje? Nismo li nekada površni, plitki…? Ili pak naoko „duboki“ a ustvari samo emocionalni? Kada ispružamo svoje ruke prema Ocu, očekujemo li da ćemo Ga dotaći, pokazujemo li Mu da Ga trebamo, da Ga želimo? Jesmo li zaista svjesni da je naš Bog Bog koji preispituje srca, Bog koji prepoznaje i kome je odvratno bilo kakvo licemjerje, samouzdizanje i neiskrenost? Sjećamo li se Davidova radosna, ponizna i neopterećena slavljenja Gospodina plesom (2. Samuelova 6,14-22)? A obilja riječi slavljenja i razloga za slavljenjem koje nam daju Psalmi?

Slavljenje je odraz naše intimnosti s Bogom. Odraz našeg poimanja Boga i nas samih. Nije moguće imati ispravno razumijevanje veličine našeg Boga, svega što On je, a ne slaviti Ga cijelim svojim srcem, bez zadrške. Nije moguće zaista razumjeti njegovu milost i naše život bez Njega, a ne biti mu zahvalan i ljubiti Ga. Nije moguće ljubiti Boga cijelim svojim bićem a ne predati mu se u potpunosti u slavljenju. A ono pak donosi Njegov doticaj, snagu i obnovu; daje zamah da zaronimo još više u taj, najljepši od svih odnosa.

Ne zaboravimo da je Naš Bog Onaj Koji Je, silan i velik, jedini dostojan slavljenja. Dođimo zato pred Njega otvorenih, iskrenih i jednostavnih srca. Nepodijeljeni, potpuno predani, s dubokim poštovanjem, svjesni da stojimo pred Kraljem Kraljeva. Slavimo Ga s radošću i zahvalnošću zbog iskazane nam časti da Ga poznajemo, da nas On naziva svojima.

I govorimo sada o slavljenju, ali ne radi li se ustvari i o našim životima u cijelosti? Nije li nam Otac u Riječi svojoj dao naputke –„Približite se Bogu i on će se približiti vama!“ (Jakov 4,8) i „Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim“ (Jeremija 29,13). Nije li nam rekao i –”Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.“ (Matej 22,37). Obećanja su to predivna, zato očistimo svoja srca, pustimo Duhu Svetom da nas vodi i doći ćemo tamo gdje nas Otac naš želi – bliže Njemu.