Idolopoklonstvo je strašna, opasna stvar. Nažalost, previše nas je krivo za ovaj grijeh.
To se može vidjeti u načinu na koji se žalimo na društvenim medijima, načinu na koji komentiramo vijest dana, u gubitničkom, uznemiravajućem jeziku koji koristimo kako bismo opisali svijet.
Možete to vidjeti u načinu na koji mrštimo naše obrve, dižemo svoje ruke i udaramo u naše propovjedaonice.
To se pokazuje u lijenim stereotipima i vjerskoj retorici koja lagano teče u razgovorima u crkvenim predvorjima i ekstremnim blogovima. Kao da je sve danas postalo neposredna prijetnja: muslimani, ateisti, homoseksualci, predsjednik, gradski kriminalci, Hollywood, ilegalni imigranti, vlada, školski hodnici.
Svijet izvan crkvene zgrade uglavnom se prikazuje kao zla i nemoralna ratna zona, a “Božji narod” je beznadno brojno nadjačan u takvoj situaciji.
Ponavljajući riječi politiziranih talk show voditelja i linkujući najnovije strašne vijesti na društvenim mrežama, nastavljamo sad već poznatu evanđeosku kršćansku priču o skorom uništenju, i kad god smo u prilici vičemo: Nebo pada.
Iako ćemo glasno, u više navrata i pouzdano naviještati Krista kao Gospodina, u stvarnosti, mnogi od nas više ne prakticiraju vjeru u Boga koji ima bilo kakvu stvarnu moć. Čini se da imamo malo više od kastriranog figurativnog božanstva, koji se čini da ne može puno podnijeti. Izgubio je starozavjetnu moć.
Zagrebite ispod površine sretne izajve “Ja mogu sve kroz Krista koji me snaži” kao i roga upozorenja koji trubi “Božji sud dolazi”, i vidjet ćete većina nas zamišlja slabog Boga koji je uglavnom tu samo da se postara da je Nebo čisto i uređeno dok kršćani ne dođu. U međuvremenu, živimo u stalnom strahu.
Zapravo, strah je postao lažni Bog, kojeg više nas obožava s potpunom predanošću.
Simptomi straha idolopoklonstva su prilično lako uočljivi.
Kad niste sigurni da je Bog tu, ili da će uistinu sebe svojim djelima pokazati, počnete trošiti većinu svog vremena braneći ga u odsutnosti. Postajete ”sveti ratnik za istinu”, čija je misija da čini sveto djelo svjetskog policajca, ukoliko to Bog ne može ili ne želi.
Potrošite puno vremena ukazujući na zlo, predviđajući katastrofe i prokletstva.
Kad vam je Strah bog, počinjete da se fokusirate na grijeh drugih. Polako, ali sigurno se sva vaša pažnje usmjeruje na stvari kod drugih ljudi za koje ste sigurni da idu Bogu na živce, i na sebe uzimate sveti posao da im modificirate ponašanje u Isusovo ime.
Kada vaš Bog nije dovoljno velik, vi ćete pokušati učiniti u drugima ono što ste odlučili da On želi, umjesto da mu zapravo vjerujete da će “završiti dobar posao koji je započeo.”
Vi vjerujete u Isusa koji je sastavni dio osobnog spasenja u zagrobnom životu, ali je beskoristan za život u kojem živimo danas. On može biti u mogućnosti spasiti duše, ali je očito nemoćan pred muslimanskim molitvenim doručkom ili toga ima li molitve u školama.
Je li to uistinu Bog?
Je li to onaj o kome je psalmist napisao: ”Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. ”
Je li to Bog koji je svojom riječju stvorio svijet, smirio mora, ozdravio slijepe i podigao mrtve?
Hajdemo moliti. Hajdemo moliti da svi naučimo da prekinemo obožavati lažni idol zvani Strah.
Hajdemo moliti da naše crkve ponovo dobiju osjećaj za Boga, koji je dostojan, ne samo obrane i citiranja, već potpunog vjerovanja.
Hajdemo moliti za odmor, radost i poniznosti koja dolazi od vjerovanja u netkog tko je veći od nas, i stvari kojih se bojimo.
Svaki dan, čak i uz otajstva na koja nailazim na putu, moja sigurnost raste.
Znam koliko je velik moj Bog.
Autor: John Pavlovitz; Prijevod: Aleksandar J.; Izvor: Johnpavlovitz.com
