Svake godine se krajem kolovoza u pustinji Nevade okupljaju deseci tisuća ljudi na jednom od najpoznatijih festivala svijeta – Burning Manu (Gorućem čovjeku).
Na prvi pogled, riječ je o događaju posvećenom umjetnosti, slobodi izražavanja i zajedništvu. Sudionici grade privremene kampove, goleme instalacije i cijeli grad u kojem novac nema vrijednost, već se sve temelji na darivanju i trampi. Vrhunac festivala je spaljivanje ogromne drvene figure – čovjeka – što je ujedno i simbol po kojem je festival dobio ime.
Mnogi će reći da je to tek zabava i kreativni bijeg od svakodnevice. No, gledano kroz duhovne oči, Burning Man nosi mnogo dublju i mračniju simboliku. Povijest spaljivanja likova i kipova poznata je u poganskim kulturama, od Druida do Kanaanca koji su prinosili žrtve Molehu.
Biblija jasno osuđuje takve prakse: „Ne daj da itko od tvoje djece prođe kroz oganj Molehu” (Lev 18,21). Apostol Pavao u 2. Korinćanima 6,14 poziva: „Kakvo je zajedništvo pravednosti i bezakonja? Kakva li je zajednica svjetla s tamom?”
Nije riječ samo o umjetnosti
Upravo se ovdje otvara pitanje: što kršćanin ima tražiti na festivalu koji veliča samoga čovjeka i ritualno spaljuje lik pred mnoštvom? Nije riječ samo o umjetnosti, nego o duhovnoj stvarnosti koja odražava staro idolopoklonstvo u modernom ruhu.
Zanimljivo je da Burning Man redovito prate neobične vremenske nepogode. Ove godine, 2025., snažne pješčane oluje s udarima vjetra preko 80 km/h uništile su kampove i umjetničke instalacije, podsjećajući na „blatni kaos” od prije dvije godine, kada su tisuće ljudi ostale zarobljene u pustinji zbog obilnih kiša. Kao da sama priroda progovara protiv ljudskog ponosa i idola koje podiže.
Za nas koji vjerujemo, sve to podsjeća da Bog upravlja i vjetrom i prašinom i kišom. On, koji je jednom ponizio faraona i bogove Egipta, i danas dopušta da se kroz prirodu razotkrije ispraznost ljudskih idola. Pisma nas uče da istinska sloboda ne dolazi kroz samopotvrđivanje, nego kroz Krista. On je stijena na kojoj gradimo život, nasuprot pješčanim kulama koje se urušavaju na prvoj oluji.
Umjesto da palimo likove stvorene ljudskom rukom, pozvani smo predati svoja tijela kao „živu žrtvu, svetu i Bogu milu” (Rim 12,1). Naše štovanje nije prolazni festival u pustinji, nego vječna gozba s Jaganjcem. Dok svijet slavi čovjeka, mi smo pozvani slaviti Boga koji kraljuje i čija se vladavina ne može uzdrmati.
