U mnogim crkvama danas postoje teme o kojima se rijetko govori. Ne zato što ih Biblija ne spominje, nego zato što izazivaju nelagodu. Jedna od takvih tema je pakao. Propovijedi su često usmjerene na blagoslov, mir, svrhu i nadu, dok se sud, odgovornost i vječne posljedice gotovo u potpunosti izostavljaju. No Sveto pismo ne dopušta takvu selektivnost.
Ako ozbiljno čitamo Evanđelja, jasno je da pakao nije sporedna ili rubna tema. Upravo Isus o njemu govori često, otvoreno i s velikom ozbiljnošću. Onaj isti Isus koji propovijeda ljubav, milosrđe i oprost, jednako jasno upozorava na vječnu propast. Ne čini to kako bi zastrašio, nego kako bi upozorio. Njegove riječi nisu okrutne, nego iskrene.
Problem nastaje kada se pakao počne umanjivati ili preoblikovati. Mnogi ga danas vide kao simbol, prolazno stanje ili kaznu rezerviranu samo za “najgore” ljude u povijesti. No Isusove riječi ruše takve pretpostavke. On pakao opisuje kao stvarnu i konačnu stvarnost. Kada se pakao izbaci iz propovijedanja, Evanđelje gubi svoju težinu. Milost postaje jeftina, a križ simboličan, umjesto nužan.
Isusovo upozorenje o paklu
Isus nikada nije govorio o paklu usputno. Govorio je o njemu izravno, često i u različitim kontekstima – pred mnoštvom, pred vjerskim vođama i pred vlastitim učenicima. Posebno je upozoravao one koji su bili uvjereni da su sigurni zbog svoje religioznosti, znanja ili vanjske moralnosti. Time razotkriva jednu neugodnu istinu: moguće je biti blizu duhovne istine, a ipak ići prema vječnoj propasti.
Pakao, prema Isusovim riječima, nije stanje nesvijesti ili nestanka. U prispodobi o bogatašu i Lazaru jasno je prikazano svjesno postojanje, sjećanje, razumijevanje i bol. Bogataš zna gdje se nalazi, zna zašto je tamo i zna da nema povratka. To je možda i najstrašniji dio – potpuna jasnoća bez mogućnosti promjene.
Sveto pismo govori i o vječnosti pakla. Ne o dugom vremenu, nego o stvarnosti bez kraja. Nema odmora, nema olakšanja, nema nade da će s vremenom biti lakše. Pakao nije rehabilitacija, nego konačni sud. Vrijeme u njemu ne liječi rane, nego ih zapečaćuje.
Bog poštuje ljudsku volju
Još jedna duboko potresna istina jest da pakao znači potpuno odvajanje od Božje prisutnosti. Sve dobro što ljudi danas doživljavaju – ljubav, ljepotu, dobrotu, radost – dolazi od Boga. U paklu toga nema. Ostaje samo gubitak, svjesni i nepovratni.
Ipak, Biblija jasno kaže da pakao nije bio namijenjen ljudima. Pripremljen je za đavla i njegove anđele. Ljudi ondje završavaju odbacujući Božju milost. Bog poštuje ljudsku slobodu, čak i kada ona vodi u vječnu propast.
Upravo zato križ ima smisao. Ako pakao ne postoji ili je beznačajan, Isusova žrtva postaje pretjerana. No ako je sud stvaran, tada milost blista punim sjajem. Isus nije došao samo poboljšati život, nego spasiti duše.
Upozorenje o paklu nije govor mržnje, nego čin ljubavi. Šutnja je ono što je opasno. Vrata milosti još su otvorena, ali vrijeme nije beskonačno. Danas je dan spasenja. Izabrati život znači ozbiljno shvatiti i upozorenje i obećanje.
