Ne znam jeste li se ikada našli u situaciji kada se Božja volja nije podudarala s vašim vlastitim planovima. Namjeravali ste napraviti dobru stvar u životu, ali unatoč dobrim namjerama Bog nije dopustio da se to ostvari. Osjetili ste razočaranje, obeshrabrenje i činilo vam se kao da vaš život nema apsolutno nikakvog smisla ni prosperiteta.

Mnogi od nas se u tim situacijama znamo naljutiti na Boga pitajući što smo Mu skrivili da moramo trpjeti neuspjehe. Ako ste i vi jedan od onih koji se ljuti na Boga kada ne ide sve po vašem planu, onda je ovo upravo članak za vas.

Naamanov primjer (2. Kraljevima 5)

Jedno od biblijskih poglavlja započinje sljedećim riječima: “Naaman, vojskovođa aramskog kralja, bijaše ugledan čovjek, i poštovan pred svojim gospodarom, jer je po njemu Jahve dao pobjedu Aramejcima.“ Naaman je gledano s ljudskog gledišta imao sve da bi vodio uspješan život – imao je ugled, bio je poštovan, bogat, imao je prekrasnu ženu, Jahve ga je učinio pobjednikom! Što bi više čovjek mogao poželjeti?! I da biblijskih stih završava na tom mjestu, svi bismo mu zavidjeli. Međutim, poslušajte ostatak stiha: “Ali taj vrsni ratnik bješe gubav.“ Guba u to doba nije bila bilo kakva bolest – to je bila bolest od koje se rijetko tko oporavljao. Mogla je trajati od par mjeseci pa sve do 40 godina. Lezije bakterija su posebno napadale kožu lica, ruku i nogu. Na mjestima koja su bila zahvaćena gubom često se nije osjećala bol, toplina ili hladnoća. Dugotrajno oboljenje je često dovodilo do nepokretnosti i deformacije čovjekova izgleda. Iako danas znanstvenici znaju da guba nije vrlo zarazna, većina je ljudi imala (a ima i danas) tu predrasudu.

Mnogi od nas, iz mlađe generacije,ne  znaju da su, primjerice prije samo 35 godina, gubavci živjeli u odvojenim kolonijama, što dalje od zdravih ljudi. Ako je tako bilo u 20. st., možemo samo zamisliti kako je bilo u Naamanovo doba. Gubavci su tada morali živjeti izvan grada, morali su druge upozoravati da su nečisti, a što je najgore većina zdravih je smatrala da ih Bog gubom kažnjava za grijehe. Sada kada znate sve činjenice o Naamanovom životu biste li se mijenjali s njime? Možda jedna od izreka najbolje opisuje očaj i bezizlaznost Naamanove situacije: “Zdravlje nije sve, ali bez zdravlja sve je ništa.“

Tražeći lijek za svoju bolest Naaman je sve pokušao i ništa nije donijelo toliko željeni oporavak. Stoga se uhvatio za zadnju slamku nade kada je čuo od svoje male ropkinje da u Izraelu postoji prorok koji će ga zacijelo izliječiti. Pregrizao je površinu ponosa i prešao preko neprijateljstva koje je osjećao prema Izraelcima, okupio je cijelu svitu i krenuo prema kući proroka Elizeja. U svojoj mašti je zamišljao: “… izaći će preda me, zazvat će ime Jahve, Boga svoga, stavit će ruke na bolesno mjesto i odnijeti mi gubu.“ S takvim očekivanjima svita je stala pred Elizejevu kuću. Kada ti u posjet dođe netko pristojno je izići iz kuće, pozdraviti ga i pozvati unutra. A možete zamisliti kakvu bi čast predstavljalo domaćinu da u njegov dom kroči jedan takav vrstan vojskovođa. Međutim, prorok Elizej dobiva uputu da pošalje Naamanu poruku da se sedam puta okupa u Jordanu i da će ozdraviti. Kada je vidio kako se postupalo s njim i da mu je rečeno da se okupa u Jordanu, Naamanov je ponos bio povrijeđen. Već dugo mu netko nije iskazao takvu vrstu nepoštovanja. U bijesu je izgovorio: “Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem čist?“ Misleći postići ozdravljenje na neki drugi način, Naaman se okrenuo i ljutit uputio kući. Međutim, jedino mu je poslušnost jasnim uputama proroka mogla donijeti ozdravljenje. Samo dragovoljna poslušnost može donijeti željene posljedice. Ali srećom za Naamana, imao je vjerne sluge koje su mu uputile poziv: “Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: `Okupaj se, i bit ćeš čist.`“  U tome trenutku su se dvije sile borile u Naamanovu srcu. Jedna koja ga je tjerala da ustraje u svojoj oholosti, a druga koja ga je pozivala da iskaže vjeru i pokori se Božjoj jasno izrečenoj volji. Vjera je pobijedila i porazila oholost i to nije ostalo nenagrađeno. Sedam puta se okupao u Jordanu “i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se!“

Suvremeni ljudi

Zar se često puta i mi sami ne možemo poistovjetiti s Naamanovim načinom ponašanja?! Samo s jednom bitnom razlikom – Naaman nije poznavao pravoga Boga, a mi se na kraju svake molitve molimo da Bog ispuni naše molbe po svojoj volji. Prečesto puta naše riječi i djela nisu u skladu s otkrivenom Božjom voljom za naš život. Često puta umjesto da se pokorimo situacijama koje sada smatramo nepovoljnima, mi smo razočarani i ljuti na Boga. Problem nije u nepovjerenju u Boga, nevjerovanju da On ima dobre namjere za naš život, već problem leži  u našem arogantnom stavu da mi znamo bolje od Boga kako naš život treba izgledati. Iako to ne izgovaramo tako jasno i glasno, svaki puta kada Boga okrivimo za to što se situacije nisu odvile po našem planu, upravo to činimo. Iako znamo riječi iz Mudrih izreka: “Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti.“, jednostavno naša oholost preuzima kontrolu. Shvaćamo da Bog zna naš put od prije samog postanka svijeta, ali ta nam spoznaja nije dovoljna. Srećom, Naamanov primjer nam daje nadu da je i nama moguće pobijediti u ovoj bitci.

Isusov primjer

Mi u o ovoj bitci ne moramo proći put kojim je Naaman prošao. Zapravo, taj je put poprilično i opasan jer oholost lako može nadvladati. Umjesto buntovništva i oholosti, možemo se ugledati na primjer Isusa Krista. U jednom trenutku života Isus je izjavio: “Moje je jelo činiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo.“ (Ivan 4,34) Isus je u svakom trenutku bio podložan Očevoj volji u mislima, riječima i postupcima. Govorio je ono što Mu je Otac rekao da govori i na koncu činio je ono što mu je Otac rekao da čini. Jedini je na ovome svijetu bio pravedan, ali ipak nije mogao uživati u miru okružen Božjim blagoslovima. Otac je za Njega imao drugačiji plan. “Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane, i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.“ (Izaija 53,10) Iako je Isus pred sobom imao prekrasna obećanja o produženju života, o nasljedstvu (ljudima) koje će dobiti, o izvršenoj Očevoj volji (od čega za Njega nije bilo većeg zadovoljstva), ipak smrt Mu nije bila draga. No umjesto buntovničkog stava, odabrao je stav pokornosti i skrušenosti. Zamolio je Oca da ako je moguće da ga mimoiđe ovaj kalež ukoliko je to Njegova volja. Kada je shvatio da se Božja riječ mora ispuniti, pokorio joj se do kraja i ispunio svako njeno slovo.

Premda različitim putem, i Naaman i Isus, su se pokorili Božjoj volji, koji im je onda ispunio obećano. Naaman je dobio izlječenje (ali i spoznaju tko je pravi Bog), a Isus  u baštinu sve one koji vjeruju u Njega i opravdavaju se Njegovom pravednošću. Iako nam se naši životi možda u ovim trenutcima čine preteškima, sjetimo se da Bog nikoga od nas nije pozvao da ponese križ cijeloga svijeta. Nitko od nas nikada neće pretrpjeti smrtne muke Golgote.

Izabirući Isusov put, uštedjet ćemo si mnoge muke i odati Bogu čast iskazujući mu nevjerojatnu vjeru koja neće ostati nenagrađena. Možda se stvari neće u konačnici odviti onako kako smo zamislili, ali ako smo zaista spremni prihvatiti Božju volju, razumjet ćemo da On sve vodi na konačno dobro. Samo On zna na kojem ćemo radnom mjestu, u kakvim odnosima i okolnostima dostići svoj puni potencijal.

Izabrati Kristov put nije uvijek lako jer smo nestalni na svojim putovima, ali nije ni nemoguće! Predajući život Bogu svakoga dana (ponekad i po 100 puta), odustajući od koncepata koje smo imali za vlastiti život, proučavajući život Isusa Krista, provodeći vrijeme u razgovoru s Njim i ustrajnošću u svim koracima – malo po malo, dan za danom, sat za satom ćemo ostvarivati pobjede te će nam nakon nego vremena biti sve lakše i lakše odabirati ono što Bog želi za naš život.

Autorica: Marija Miljković

Reci što misliš