Počivaj u Knezu mira

Sjećam se ove stare pjesme koja se pjevala u crkvi za vrijeme mog odrastanja:

O koliki mir često gubimo,

O koliku bespotrebnu bol nosimo,

Sve zato što ne donosimo

sve Bogu u molitvi.

Kao dijete nisam previše razmišljao o riječima. Sada puno razmišljam o njima. One imaju ogroman utjecaj. I ako su istinite, imaju snažan utjecaj na nas.

No, jesu li istinite? Ili su samo naivni, pojednostavljeni kršćanski klišej? Drže li se pod težinom složene boli koju prolazimo u raznim nevoljama ovog stvarnog svijeta?

Sve zato što ne…

Da bismo testirali istinitost ovih pjesničkih riječi, moramo vidjeti imaju li one izvor u Bibliji. Izgleda da imaju:

„Ne brinite se ni za što, nego u svemu — molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem — iskanja svoja obznanjujte Bogu. I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu“ (Filipljanima 4,6-7).

Božje nevjerojatno obećanje nama kroz Pavla jest snaga iza ove jednostavne poezije.

A obećanje je stvarno nevjerojatno! Ne smijemo dopustiti da zbog poznavanja ovih stihova otupimo na njihov smisao. Bog nam obećava mir u svemu i slobodu od tjeskobe koja želi imati kontrolu nad nama! Mir nam je dan zato da ga uzmemo.

Dakle, ako nemamo mir u tome da Bog čuva naše srce i um, to je zato što ne… činimo nešto na što nas Bog poziva.

…donosimo sve Bogu u molitvi

Predivno je znati da je lako činiti ono na što nas Bog poziva! Njegov jaram je blag i breme lako (Matej 11,30). On nas poziva da molimo.

A što je molitva? Molitva je traženje od našeg velikodušnog nebeskog Oca što god želimo (Luka 11,13; Ivan 15,7), pouzdajući se da će nam dati što god nam je potrebno (Luka 11,10; Filipljanima 4,19). To znači baciti svoju tjeskobu na njega, jer on brine za nas (1. Petrova 5,7).

No, jedini problem s ovim blagim jarmom prinošenja molitve za ono što trebamo jest u tome da nam je moliti često preteško. A ono što nam je teško u vezi molitve jest vjera u Boga – vjera da će stvarno učiniti nešto.

Molitva je materinji jezik vjere. Zato duša koja je puna pouzdanja u Boga moli gotovo bez ikakvog napora. Ali duša puna sumnje molitvu doživljava kao teško breme. Nedostatak molitve je nijemost nevjere.

Točno mjerilo naše razine vjere jest u tome kako i koliko molimo. Sve veća molitvena ovisnost o Bogu dokaz je sve veće naše duhovne zrelosti. I što više molimo u vjeri u svemu, sve više doživljavamo Božji mir.

Tajna molitvene ovisnosti: Odmaranje u Onome koji je vjeran

Zašto vjeru toliko često smatramo teškom i stoga molitvu takvim naporom? I koja je tajna za ostvarivanje obećanog mira o kojem je Pavao pisao, i za doživljavanje onoga kad kaže: „Bez prestanka molite!“ (1. Solunjanima 5,17)?

Hudson Taylor, veliki misionar u Kini iz 19. stoljeća, borio se s ovim istim problemom. Evo kako je opisao svoju borbu:

„Borio sam se za vjeru, ali nije došla; pokušao sam ju prakticirati, ali uzalud. Što sam više vidio čudesnu opskrbu milosti položenu u Isusu, punini našeg dragog Spasitelja, moja krivnja i bespomoćnost su rasli. Počinjeni grijesi izgledali su kao sitnica u usporedbi s grijehom nevjere koji je bio njihov uzrok, koji nije mogao ili nije htio vjerovati Božjoj Riječi, već ga je radije učinio lašcem! Osjećao sam da je nevjera bila prokletstvo grešnoga svijeta; a ipak sam se upustio u nju. Molio sam za vjeru, ali nije došla. Što sam trebao učiniti?“

Tada je doživio proboj koji je promijenio njegov život:

„Kada je moja agonija duše bila na vrhuncu, rečenica u pismu mog misionarskog suradnika Johna McCarthy korištena je kako bi uklonila ljusku s mojih očiju, i Duh Božji mi je otkrio istinu naše jednote s Isusom kakvu nikad prije nisam poznavao. McCarthy, koji je često doživljavao isti neuspjeh, ali vidio svjetlo prije mene, je napisao: ‘Ali kako ojačati svoju vjeru? Ne težnjom za vjerom, već odmaranjem u Onome koji je vjeran.’ Dok sam čitao, sve mi je bilo otkriveno! Ako mi ne vjerujemo, On ostaje vjeran. Pogledao sam na Isusa i vidio (a kad sam vidio, oh, kako je radost tekla!) da je rekao: ‘Nikada te neću ostaviti.’ Ah, tu je odmor!, mislio sam. Uzalud sam se trudio počivati u Njemu. Više se neću truditi.“ (Spiritual Secret, 261)

Ključ za Taylora bio je u tome da se prestao fokusirati na pokušaje prakticiranja veće vjere i umjesto toga gledao na Isusa, „Onoga koji je vjeran“, kao što se objavio u pisanoj riječi. Dok je njegov fokus bio na nedostatku njegove vjere i nastojanju da ju poveća, bio je očajan. No, kad mu se fokus okrenuo prema punini Isusa, otkrio je mir koji nadilazi razumijevanje.

Vjera nije mišić kojeg trebamo pumpati kako bi bila dovoljno jaka da vjerujemo isusu. Vjera je naš odgovor na ono što percipiramo kao vrijedno pouzdanja. Što nam se više nešto čini vrijedno pouzdanja, čvrsto, stabilno, ovisno i sigurno, veće će biti naše pouzdanje, odnosno vjera. Kada je naša vjera slaba, to je pokazatelj da je naš fokus pogrešno usmjeren.

Taylorovo preusmjeravanje jest ono što ga je promijenilo. Ostatak njegovog života proveo je u znaku Božjeg mira i nevjerojatne oslobođenosti od tjeskobe. Izdržao je težinu stvarnog svijeta ispunjenog njegovim napornim trudom, financijskim stresom, čestim opasnostima, bolestima, smrću njegove žene i djece i kolega – vrstu teškoća kakvu je Pavao poznavao (2. Korinćanima 11,23-28).

Svoj mir vam dajem

Isus je došao dati nam mir – ne samo formalni mir s Bogom kroz njegovo zamjensko pomirenje za naše grijehe (Rimljanima 5,1), već također duboki mir, koji čuva srce i um usred nevolja (Ivan 16,33).

On je rekao: „mir vam svoj dajem“ (Ivan 14,27). Dao nam je da ga uzmemo. Sve što trebamo jest tražiti ga u vjeri u svemu. I ključ vjere koji otključava mir koji nadilazi razumijevanje omogućuje nam da ga vidimo kao Onog koji je vjeran te odmaramo u njegovoj moći da učini ono što je obećao. To je blag jaram.

Nemojmo izgubiti ovaj mir i nositi bespotrebnu bol. Neka nosimo sve Bogu u molitvi i pouzdajemo se u Njega u potpunosti da će se pobrinuti za sve što nam je potrebno (Filipljanima 4,19).

Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org