Dramatično, ali Isus se pojavio upravo u trenutku kad se izlijevala voda. Znao je da klicanje ne znači ništa i da je narod žedan.
Sjećate li se što je zapisano u 7. poglavlju Evanđelja po Ivanu kad je Isus na Blagdan sjenica došao u grad Jeruzalem?
Blagdan sjenica održavao se u vrijeme kad su se sa zemlje pokupili plodovi. Tada su se Židovi okupljali izvan gradskih zidina kako bi se prisjećali svojih očeva koji su živjeli u šatorima koje su nosili sa sobom tijelom svoga pustinjskog putovanja.
Tijekom Blagdana sjenica živjeli su u šatorima ili malim kućicama od grana ili lišća. Svakoga dana tijekom blagdana obavljao se simbolički obred koji ih je podsjećao na događaje iz davnih dana kad je Izrael izašao iz Egipta i ušao u obećanu zemlju.
Međutim, posljednji dan blagdana bio je velik dan. Na taj je dan levitsko svećenstvo, slijeđeno mnoštvom naroda, u veličanstvenoj procesiji išlo prema svetom ribnjaku Siloe, gdje su se posude iz hrama punile vodom i nosile u raskošnoj procesiji natrag do oltara Gospodnjeg.
Dok se voda iz tih posuda izlijevala na oltar, vladala je mrtva tišina, a nakon toga, Izraelci su tako glasno klicali da se zemlja tresla od buke. Svetkovali su izbijanje vode iz stijene, koje se dogodilo u davnim danima u dalekoj pustinji.
Dramatično, ali Isus se pojavio upravo u trenutku kad se izlijevala voda. Znao je da klicanje ne znači ništa i da je narod žedan. “Kako znaš?” pitate. Jer je svećenstvo bilo pokvareno, a crkva oskvrnuta.
Umjesto da mole, kupovali su i prodavali golubove i mijenjali novac ovoga svijeta. Hram je bio prodavaonica, razbojnička špilja. Sam je Isus istjerao mjenjače novca iz molitvenog doma svoga Oca.
Kao što je to bilo u Isusovim danima, tako je i u danima u kojima sada mi živimo
Ritual nije značio ništa. Klicanje je bilo prazno i, usprkos svega blještavila, narod je bio žedan.
Braćo i sestre, i vi sudjelujete u obrednim bogoslužjima u svojoj crkvi i žeđate koliko samo možete. Slušate pjesme, sudjelujete u pjevanju himni, ali znate da ste žedni i da doista nikada niste ugasili svoju žeđ. I kao što je to bilo u Isusovim danima, tako je i u danima u kojima sada mi živimo.
Procesija, crkva i obred ništa nisu značili i Isus je to znao. Zbog toga se digao u posljednji dan blagdana i povikao tako glasno da su ga svi mogli čuti: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me.
Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode'” (Iv 7,38). Dopustite da sljedeći redak žarko utisnem na vaše srce. Dopustite mi da milošću Božjom to tako povičem da odzvanja i odzvanja hodnicima vašega uma. “To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen” (Iv 7,39).
Aleluja! Neka je slava njegovu imenu! Kad primite krštenje Duhom Svetim, kažete zbogom žeđi, jer iz dubine vašega unutarnjeg bića teku rijeke žive vode, rijeke svjedočanstva, rijeke slavljenja i rijeke sile te više ne tražite i više ne žeđate.
Žeđate li sada? Dođite na vodu, dođite i pijte! Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!
Autor: Charles S. Price
