Postoji način kako biti sretan, čak i u tuzi

Prigrlimo kakvu god da nam tugu Bog dodijeli. Ne sramimo se suza.

Kršćanski hedonosti prihvaćaju nužnu patnju za slavu Gospodina. S druge strane, obvezani smo neprestano tražiti radost u Gospodinu. Znamo da postoji nešto više u emocionalnom životu bogobojaznih ljudi od radosti.

Radost nije jedina dobra emocija. No bez uživanja u Gospodinu, nijedna emocija ne bi bila dobra. Radost u Gospodinu je ono što ostale osjećaje čini dobrim, bilo da je sastavnica ili prateća emocija svih božanskih emocija.

Uzmite u obzir tugu. Ni Isus ni Duh Sveti nisu nikada sagriješili. No obojica su tugovali. Obojica su bili žalosni. To znači da je moguće osjetiti tugu na Božji način.

Ne samo to nego božansku tugu mogu osjetiti svi grješnici. To je moguće zbog naše grešnosti. Jedan oblik tuge jest tuga kada činimo ono što je pogrešno. Pavao piše Korinćanima:

Jer ako sam vas i ožalostio poslanicom, ne kajem se; iako sam se kajao kad vidjeh, da vas je ona poslanica ožalostila, makar i za čas. Sad se radujem, ne što ste bili žalosni, nego što se ožalostiste na pokajanje; jer se ožalostiste po Bogu, da od nas ni u čemu ne štetujete. Jer žalost, koja je po Bogu, rađa stalno spasonosno pokajanje, a žalost svijeta rada smrt“. (2. Korinćanima 7, 8-10)

Barem dvije stvari objašnjavaju što je ono što tugu čini dobrom. Jedna je uzrok, druga je posljedica. Uzrok božanskoj tuzi za naše vlastite grijehe je duhovno poimanje moralne ružnoće grijeha, ne samo njegove negativne posljedice.

Grijeh gledamo kao moralno odvratan. Odvratnost se ogleda u tome da svojoj duhovnoj dimenziji dugujemo okus istine i Božje ljepote. Stoga, naša tuga zbog grijeha je ukorijenjena u našem uživanju u Gospodinu. Grijeh je odvratnog okusa u našoj božanskoj gozbi. Stoga, tugovanje nad ovime znači da uživamo u Bogu. To je ono što našu tugu čini dobrom.

Rezultat dobre tuge zbog grijeha je pokajanje i svetost. Ustvari, pokajanje uključuje tugovanje zbog grijeha i produbljuje se na snažnije iskustvo svetog života. Taj sveti život je vanjski pokazatelj da uživamo u Gospodinu, a ne u grijehu. Iz tog razloga je uživanje u Gospodinu ono što čini tugu i pokajanje dobrim.

No što je s tugom koja nije za naš vlastiti grijeh, nego zbog načina na koji smo griješili ili zbog načina na koji nas boli nesreća i gubitak? Isus je tugovao na ovakav način. Na primjer, kada je vidio da farizeji mrmljaju zbog Njegovog iscjeljenja u subotu „A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom“. (Marko 3, 5) U getsemanskom vrtu rekao je: „Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte“!

Isus nije bio žalostan zbog svojih grijeha već zbog grijeha drugih. Na takav način ”funkcionira” i Duh Sveti. Pavao nas poziva na to da izbacimo grijehe iz svojih života kako ne bismo ožalostili Duha: „Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja“! (Efežanima 4, 29-30)

Na sličan način vjernici prihvaćaju božansko tugovanje, ne samo zbog svojih vlastitih grijeha već i zbog grijeha drugih i boli koju nam donosi gubitak. Na primjer, Petar govori o našem tugovanju zbog iskušenja: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja“. (1. Petrova 1, 6) Pavao govori o našem tugovanju zbog gubitka voljenih: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade“. (1. Solunjanima 4, 13) Pavao govori i o vlastitoj žalosti zbog izgubljenosti svojih bližnjih: „Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu“. (Rimljanima 9, 1-2)

Unatoč tomu Pavao daje zapanjujuću izjavu u 2. Korinćanima 6, 10 koja označava njegov život i koja bi trebala označiti naše: „Tugujuć, no uvijek u radosti“. To je ono što našu tugu čini božanskom. Ne tvrdim da je ovo iskustvo jednostavno i da to čak možemo oblikovati prikladnim riječima (što znači biti radostan ili tužan). Jecajući plač zbog gubitka voljene osobe ne izgleda kao radost. Uistinu to i nije radost u njezinoj punini, no kao što svi znamo „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“. (Otkrivenje 21, 4)

Radost koja izdržava kroz tugu je predokus buduće radosti u Bogu kojoj se nadamo u budućnosti. Kada je Isus bio „vrlo tužan, čak i na smrt“ u getsemanskom vrtu, susreo se s „radošću koja se nalazila pred Njim“. (Hebrejima 12, 2) To ne znači da je ono što je osjetio u vrtu ili na križu bilo sve što će osjetiti nakon uskrsnuća. No to znači da se nadao u tome i da je ta nada bila predokus radosti koji je iskusio.

Stoga mi ovdje stenjemo, čekajući na otkupljenje naših tijela i otklanjanje svih naših grijeha. (Rimljanima 8, 23) Ovo stenjanje i tugovanje je božansko ako je oblikovano našim uživanjem u nadu slave. (Rimljanima 5, 2-3) Užitak je prigušen boli. No ono postoji u obliku sjemena. Ono će jednoga dana izrasti u veliku lozu koje će dati vino nezamislivog užitka. Stoga prigrlimo kakvu god da nam tugu Bog dodijeli. Ne sramimo se suza. Neka obećanje da će radost doći s jutrom (Psalam 30, 5) opstane i oblikuje našu tugu moći i dobrotom Gospodina.

Autor: John Piper; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com