Prava ljubav nikada ne umire

Na kraju jednog polja stajaše Ljubav i Samoća i promatraše mladi zaljubljeni par. Samoća reče Ljubavi:

– Kladim se da ću ih rastaviti.

Ljubav uzvrati:

– Pričekaj samo malo! Daj mi da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš otići kod njih koliko god hoćeš puta.

Samoća se složi s tim. A Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i spazi u njima sjaj.

Vrati se natrag i reče Samoći:

– Hajde, sada je red na tebe!

– Ne, – odgovori Samoća – Sada ništa ne mogu napraviti, sada su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.

Prođe neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vide mladog oca i mladu majku s novorođenom bebom. Samoća se nadala da će ih do tada napustiti ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekorači preko njihovog praga. No pogledavši im u oči, ona vide samo Zahvalnost.

Okrenu se nazad i reče:

– Doći ću kasnije …

Prođe još dosta vremena i Samoća se pojavi ponovo pred njihovim vratima i začu dječju vrisku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada da će ih ovog puta moći rastaviti, jer kako reče: “Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost bi dosad već trebali napustiti njihova srca.” No pogledavši im u oči, ona sada spazi u njima Poštovanje i razumijevanje.

– Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrenu se i ode.

Proteče opet mnogo vremena. I Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primijeti sada da su im djeca već bila narasla. Sjedi otac je nešto objašnjavao sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, vidjevši ovaj put u njima Povjerenje.

Proteče najviše vremena od tada. I Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unučad odlaze od kuće, a da kraj kamina ostade sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče:

– To je to, došao je konačno i moj trenutak!

Htjede zatim da joj pogleda u oči te se uvjeri, no istog trena starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Uskoro, nekada mlada djevojka, a sada stara žena, stiže do groblja i sjede pored jednog groba. Bijaše to grob njenog supruga.

– Izgleda da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak.

Tek tada se Samoća zagleda u rasplakane oči starice, i u njima vidi po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje.