Trebamo lučiti samoću, osamljenost i osamu. Samoća je stanje kad ste fizički odvojeni od drugih ljudi.
Povremeno obitelj, prijatelji i druge osobe odu iz naše nazočnosti, ali samo zato što smo sami ne znači neophodno da smo osamljeni. Ta razdoblja jednostavno uzimamo mirno i prepoznajemo da život ne može uvijek biti ispunjen ljudima.
Zapravo, mnogo možemo postići dok smo sami. Možemo provoditi vrijeme s Bogom i produbiti naše prijateljstvo s njim. Psalmist David je zapisao: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se bojati” (Ps 62,2-3).
“Osamljenost je iskustvo zajedničko svima nama, ali je isto tako najčešće pogrešno shvaćeno” (Ira J. Tanner, Loneliness: The Fear of Love; Osamljenost: Strah od ljubavi). Osamljenost je univerzalna; svaka živa osoba doživljava je u nekoj mjeri. Osamljenost, vidite, nije uzrokovana našim prilikama, nego stanjem uma. To je osjećaj da nitko i ništa ne može odgovoriti na našu duboku glad za pomoći i ljubavi.
A onda imamo i osamu, čin namjernog povlačenja od drugih s namjerom da budemo sami. To je vrijeme kad možemo biti duhovno osvježeni i emocionalno obnovljeni – vrijeme obnove i kreativnosti. Isus sam je trebao ta razdoblja osame sa svojim nebeskim Ocem. “Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću da se moli” (Mt 14,23).
Površnost koja karakterizira modernog kršćanina je uglavnom zahvaljujući nedostatku osame. Jurimo amo-tamo na koncerte, okupljanja, proučavanja Biblije, evangelizacije, duhovne obnove, konferencije i službe svakog opisa, misleći da “punimo svoju čašu” – dok se sve to vrijeme pitamo zašto smo tako prazni i, da, osamljeni, čak i usred mnoštva ljudi.
Ali Isus je rekao: “Dođite k meni, svi koji ste umorni … i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11,28).
Autor: Nicky Cruz
