Kao vjernici, Isusa Krista poznajemo kao svog Spasitelja koji je umro za naše grijehe, uskrsnuo treći dan i vlada u slavi. No, milijuni ljudi nikada nisu doživjeli stvaran susret s Njim. Kada se nađemo pred skeptikom koji pita je li Isus uopće postojao, povijest nam nudi odgovore koji snažno podupiru našu vjeru.
Dr. Samuel Smith, profesor povijesti na Sveučilištu Liberty, koristi jednake znanstvene metode kojima se proučavaju Julije Cezar ili Aleksandar Veliki te navodi pet ključnih povijesnih razloga koji potvrđuju Isusovo postojanje.
1. Metode povijesne znanosti
Povjesničari ne nagađaju, nego traže rane izvore, višestruka neovisna svjedočanstva, veze s očevicima i potvrde iz neutralnih ili neprijateljskih izvora.
2. Novi zavjet kao primarni izvor
Poslanice apostola Pavla nastale su unutar svega dvadeset godina od Isusove smrti, u vrijeme dok su živi očevici mogli osporiti tvrdnje da su bile lažne. Uz to, danas postoji gotovo 6000 grčkih te oko 18.000 negrčkih drevnih rukopisa Novog zavjeta, što predstavlja nezabilježeno bogatstvo izvora u usporedbi s bilo kojim drugim antičkim tekstom.
3. Sekularni izvori
O Isusu pišu i njegovi protivnici i neutralni promatrači. Rimski povjesničar Tacit izričito navodi da je Krist podnio najtežu kaznu pod Poncijem Pilatom. Plinije Mlađi piše o kršćanima koji pjevaju Kristu kao Bogu, dok židovski povjesničar Josip Flavije i Talmud također spominju Isusovo djelovanje i raspeće.
4. Usporedba s drugim likovima antike
Za Sokrata nemamo nikakvih izravnih zapisa, a prvi cjeloviti prikaz Aleksandra Velikog napisan je tri stoljeća nakon njegove smrti. O Isusu imamo višestruke zapise nastale unutar nekoliko desetljeća.
5. Povijesni dokazi Uskrsnuća
Snažan pokret koji je iznenada obuzeo rani svijet, prazan grob, svjedočanstvo pet stotina očevica te radikalna preobražaj skeptika poput Isusova brata Jakova i progonitelja Pavla, povijesne su činjenice koje se ne mogu zanemariti.
Ovo nam svjedoči da Bog kroz povijest i arheologiju trajno potvrđuje svoju Riječ kako bi promijenio ljudska srca, pozivajući nas da u duhu Prve Petrove poslanice uvijek budemo „spremni na odgovor svakomu koji od vas traži obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pt 3, 15).
