Proturječja i pogreške u Bibliji?

Tko još nije čuo za prastaru optužbu da je Biblija puna pogrešaka i proturječja? Zapravo se ta tvrdnja tako često ponavlja da većina od nas pretpostavlja da je istinita, bez daljnjeg propitivanja. Na kraju krajeva, pa nisu valjda svi u krivu, zar ne?

Jednom sam vodio dug razgovor sa skeptikom po imenu  Roger na sveučilištu Maryland. Nakon višetjednog razilaženja u mišljenjima, pozdravio me u ponedjeljak sa smiješkom na licu i radosno mi obznanio da sam ga zapravo potaknuo na čitanje Novog zavjeta. Bio sam presretan. A nakon toga mi je rekao, još radosnije, da je pronašao 27 proturječja u Novom zavjetu koja mi želi pokazati.

Mukotrpno smo prošli kroz prvo, zatim kroz drugo i na kraju kroz treće “proturječje”. Svako od njih moglo se lako objasniti čitanjem u kontekstu, što je Roger bez problema prihvatio. Zapravo su odgovori bili toliko očiti da sam ga konačno pitao je li sâm pronašao ta “proturječja” ili mu ih je netko pokazao. Sramežljivo je priznao da nije ni pročitao Novi zavjet, već jednostavno prepisao taj popis iz knjige nekog skeptika.

Ako se pažljivo proučava u kontekstu, vjerujem da Biblija ne sadrži nijedno proturječje koje bi zadiralo u važniji nauk. Međutim, moramo razumjeti tri važne riječi koje se tiču ove rasprave: proturječje (kontradikcija), paradoks i tajna (misterija). Proturječje nastaje kad se tvrdi da je “A i ne-A u istom kontekstu istinito”. Na primjer, kad bi Biblija na jednom mjestu naučavala da je Isus Božji Sin, a na drugom mjestu da on to nije, pronašli bismo istinsko proturječje. Ako na jednom mjestu pronađemo nauk da je Isus Božji Sin, a na drugom mjestu tvrdnju lažnog proroka da Isus nije Božji Sin, to nije proturječje. Time se jednostavno ističe da ne smijemo vjerovati lažnom proroku.

Paradoks nastaje kad pronađemo dvije tvrdnje koje naizgled proturječe jedna drugoj, ali nakon daljnjeg istraživanja otkrivamo da zapravo nadopunjuju jedna drugu (komplementarne su). Na primjer, na nekim mjestima u Bibliji naučava se da je Isus Božji Sin, a na drugim mjestima naziva ga se Sinom čovječjim. Skeptici će možda skočiti i pitati: “Što je onda – Sin Božji ili Sin čovječji?” Odgovor je: oboje! Biblija naučava da je Isus božanske naravi i ljudske naravi. On je pravi Bog i pravi čovjek. To čudo slavimo na Božić, dan kada se Bog rodio kao čovjek, što kršćani nazivaju utjelovljenjem (inkarnacijom). Točnije rečeno, kad je Isus koristio izraz “sin čovječji”, pozivao se na jedan od naslova (titula) Mesije koje nalazimo u Starom zavjetu (Daniel 7,13). Nazivajući sebe “sinom čovječjim” zapravo je sebe proglašavao božanskim.

Mnoge zbunjuje još jedan paradoks: rodoslovlja Isusa Krista. Nije potrebno previše istraživati da bi se shvatilo da se rodoslovlje iz Evanđelja po Mateju jako razlikuje od onog iz Evanđelja po Luki. Zašto je to tako? Problem je previše važan da bismo ga previdjeli. Međutim, odgovor je opet jednostavan: Isus je imao dvoje roditelja. Rodoslovlje u Mateju odnosi se na jednog roditelja, a ono u Luki na drugog. Zapravo bih očekivao da njegovo obiteljsko stablo nije tek ravna crta! Ali kako utvrditi koje rodoslovlje pripada kojem roditelju? To postaje očito ako uzmemo u obzir temu svake od knjiga: Matej slika Isusov portret prikazujući ga kao židovskog kralja. Zato se njegovo rodoslovlje odnosi na Josipa, Isusovog zakonitog zemaljskog oca. Marko piše o Isusu kao o sluzi Božjem. Ne prepričava nam Isusovo rođenje. Luka, koji je bio liječnik, prikazuje Isusa kao čovjeka. On piše mnogo toga o Isusovom rođenju kroz oči njegove 30 majke Marije. Zato je smisleno zaključiti da se njegovo rodoslovlje odnosi na Isusovu majku. Ivan piše o Isusu kao o božanskom Sinu Božjem. Njegov izvještaj o Isusovom rođenju započinje u prošloj vječnosti u kojoj “Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog”. Zatim nastavlja: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. I vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine” (Ivan 1,1.14).

Zadnja riječ koju moramo razumjeti u ovoj diskusiji je tajna. Tajna je nešto što ne možemo pojmiti svojim ograničenim ljudskim razumom, ali to je i dalje istina. Primjer tajne je rasprava o problemu predodređenja (predestinacije) i slobodne volje. Drugim riječima, pitanje je određuje li Bog našu budućnost ili svatko od nas bira vlastiti put? Osobno vjerujem da Biblija naučava da su oba ova stava utemeljena. Svojim ograničenim umom teško možemo pojmiti (barem ja) kako obje ove tvrdnje mogu biti istinite istovremeno. Međutim, problem ne leži u Bibliji, već u našim ograničenim ljudskim sposobnostima. Mi smo ograničena bića koja žive u prolaznom svijetu, dok su ove istine beskrajne i vječne. Zato smo zbunjeni.

Dat ću jedan savjet kako pristupiti problemima u Bibliji: neka te nikada ono što ne razumiješ u Bibliji ne odvlači od vjere u ono što razumiješ. Nikada ne bismo dozvolili učeniku četvrtog razreda osnovne škole da odbaci cijelu matematiku samo zato jer ne može razumjeti diferencijalni i integralni račun. “Nauči zbrajanje, oduzimanje, algebru i geometriju”, rekli bismo mu, “i jednog dana moći ćeš razumjeti i diferencijalni i integralni račun.” A kad je riječ o Bibliji, neki ljudi odbijaju vjerovati u išta sve dok ne budu mogli povjerovati u sve. “Sve dok ne razumijem predodređenje”, tvrde, “neću čak ni vjerovati da Bog postoji!” Ako ovako pristupaš učenju, vjerojatno nikada nećeš postati kršćanin (a ni matematika ti neće ići bolje!).

Da, u Bibliji postoje mnoge tajne i još veći broj paradoksa. Ali ako Bibliju proučavaš ispravno i pošteno, mislim da nikada nećeš pronaći ta proturječja kojih je navodno Biblija puna.

Autor: Tom Short; iz knjige ”Odgovori na pet egzistencijalnih pitanja