Prve godine braka su najteže, smatraju mnogi. U ovom članku autorica donosi tri lekcije za sve mlade bračne parove.
Na mnogo načina, prirodno smo si odgovarali. Moj budući muž i ja voljeli smo Isusa, proučavali smo Njegovu Riječ, njegovali bogoslužje kroz pjesmu, željeli mnogo djece, čeznuli za gostoljubivošću, cijenili dom i ženino radosno mjesto u njemu. Oboje smo imali skandinavsko naslijeđe i razumjeli smo bodlje koje su letjele između Šveđana i Norvežana. Oboje smo cijenili naporan rad, uz otvorenost prema preuzimanju rizika. Kao zaručenom paru, sa svime što smo imali za nas, bilo mi je teško zamisliti na kakve bismo neravnine mogli naići, dok smo zajedno krenuli u život. Ali to je samo zato što sam podcijenila koliko je grijeh stvaran i tvrdoglav.
Mislila sam da bi vanjske neravnine na cesti bile prepreke, okolnosti poput financija, zdravstvenih problema ili poteškoća na poslu, dok je zapravo naše vlastito tijelo predstavljalo najveće probleme. Razmišljajući o prvim godinama braka i obitelji, preporučujem tri načela za ”ublaživanje udaraca” i podmazivanje kotača radosti u Kristu, u vašem braku i obitelji.
1. Dopustite neka Bog definira ”normalno”
Svi imamo jedinstvene pozadine. Čak su dvije osobe koje dijele slično naslijeđe, poput mog supruga i mene, imale potpuno različita djetinjstva. Odrasla sam sa 27 prvih rođaka. Postala sam teta sa 14 godina i ne mogu se baš sjetiti vremena kada nismo imali malu djecu u našoj kući; iako sam bila najmlađe dijete u svojoj obitelji. Moj muž je imao četiri bratića i rijetko je susreo dojenče ili malo dijete izbliza prije nego što se oženio u mojoj obitelji.
To je stvorilo vrlo različite ideje o tome što je djelovalo i zvučalo kao “normalno”. Odrasla sam na ravnici u gradu s plavim ovratnicima, koji je graničio s nekoliko ruralnih zajednica. Moja mama je odrasla na farmi. Moj muž je odrastao u prvom predgrađu velike metropole. Njegov otac je odrastao u velikom gradu. Imali smo vrlo različite koncepcije o onome što znači ”otvoreno”. Za njega je to uglavnom bilo za rekreaciju i uživanje, za planinarenje, vožnju biciklom ili kajakom. Za mene je to uglavnom bilo za posao, za košenje ili spaljivanje gomile zapaljenog materijala ili obavljanje poslova vezanih uz životinje.
Naše prijašnje “norme” mogu obogatiti naš brak, dodati interes, smijeh i pružiti priliku da uzmemo nešto što se prenosilo i učinimo novim. Ili mogu ugroziti odanost naših srca. Ako ono što nam je bilo normalno u djetinjstvu postane ultimativni standard za naš brak, svoju odanost smo izgubili. Trebamo biti vođeni jedinim autoritativnim i nepogrešivim vodičem za život i brak koji imamo:
„Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo.“ (2. Timoteju 3, 16-17)
Uključujući svako dobro djelu u ponekad trnovitim prvim godinama braka.
U braku Bog stvara nešto novo: novu zajednicu jednog tijela, odnosno novu obitelj. A kada muž i žena dopuste da Božja riječ definira normalno, žena voljno dolazi pod vodstvom svog muža u pokornosti, kao što je Sveto pismo upućuje da odražava Kristovu crkvu (Efežanima 5, 22–25). Njezina matična obitelj može pomoći tom procesu ili ga ometati, ali u oba slučaja dolazi do promjene prioriteta. Za muža to znači gledati na Krista kao na mjerilo po kojem voli i vodi svoju ženu te usvajati običaje svoje prethodne obitelji samo u onoj mjeri u kojoj su u skladu s Kristom. Kad sam bila mlada, mama mi je dala jedan primarni savjet kada je u pitanju odabir muža: “Božja riječ mora biti njegov autoritet.” To je ključni savjet za muškarce i žene i rado vam ga prenosim. Ako je Božja riječ norma, autoritet, a ne kultura, ne mišljenja vaših prijatelja ili tradicija vaše obitelji, ne Netflix ili društveni mediji, imat ćete čvrst zajednički temelj na kojem ćete se stajati, što god bilo.
2. Ostanite ukorak s Duhom
Pavao kaže Galaćanima: „Ako živimo po Duhu, i mi budimo u koraku s Duhom. Nemojmo se uobražavati, izazivati jedni druge, zavidjeti jedni drugima” (Galaćanima 5,25–26). Možda se čini malo vjerojatnim da dvoje ljudi koji se vole i koji su svoje živote posvetili jedno drugome “u dobru i zlu” da padnu u umišljenost, zavist i da zažele provocirati jedno drugo, no ipak to je vrlo uobičajeno u braku.
Laži svijeta navele su nas da vjerujemo kako su muškarci i žene u dva odvojena tima u životu. Tim Žene se moraju zalagati za žene, a Timski muškarci, malo ironije, također moraju zagovarati žene, iako se mnogi bune protiv toga. To znači da se, barem za nas odgajane u Sjedinjenim Državama ili na Zapadu, od žena očekuje da se natječu s muškarcima. Od malih nogu, djevojčice se uče da je njihov rang ovisi o tome pobjeđuju li muškarce ili ne. Ovakav način razmišljanja inficira i dječake i djevojčice.
I dok taj stav može biti uspavan tijekom spoja ili udvaranja, podići će glavu ako se s njim ne obračunamo. Kod muža to može izgledati kao nerealna očekivanja za njegovu ženu; tretiranje nje kao drugog muškarca koji se ne bi trebao razlikovati od njega. Na primjer, može očekivati da ona zarađuje onoliko koliko on zarađuje ili može previdjeti inherentnu ranjivost trudnoće i brige o maloj djeci. Kod žene to može izgledati kao izvlačenje mjerice kako bi pratila sve načine na koje je dobila ono od njega. Na primjer, može zavidjeti na povremenim radnim ručkovima koji se mogu jesti vani, dok ona jede s djecom kod kuće, ili može zamjeriti što briga o maloj djeci uglavnom pada na nju.
Ovo su vrlo štetne stvari za brak. Kad se vjenčamo, Duh Božji čini nešto nevjerojatno: čini nas dijelom novog tima. Bio sam blagoslovljen što sam se pridružio Timu Dodds, ne Timu za žene, Timu muškaraca ili Timu Ja. Kad se mužu dogodi nešto prekrasno, žena se raduje kao da se njoj dogodilo, jer se dogodilo. Kad se ženi dogodi nešto teško, muž je njeguje i brani kao da se njemu dogodilo, jer se dogodilo.
Kako u braku držati korak s Duhom? Molitvenim i redovitim ispovijedanjem svojih grijeha i usmjeravanjem misli na stvari Duha, s posebnim fokusom na Krista; Njegov život, njegove riječi i njegove putove (1. Ivanova 1,9; Rimljanima 8,5). Hodamo u Kristovom Duhu kada se prilagođavamo načinu na koji je on osmislio brak: „Čovjek će ostaviti oca i majku svoju i čvrsto će se držati svoje žene, i njih dvoje će postati jedno tijelo.’ dvoje samo jedno tijelo. Što je dakle Bog spojio, čovjek neka ne rastavlja” (Matej 19,5–6).
3. Dijelite svoj novi život s drugima
Moj suprug i ja vjenčali smo se u lipnju 2002. U listopadu smo pohađali tečaj kako bismo se pridružili našoj lokalnoj crkvi. U isto vrijeme, otvorili smo naš dom, na katu dupleksa, kako bismo ugostili malu skupinu samaca i parova. Imala sam 21 godinu i još uvijek sam završavala fakultet. Možda nam se činilo prerano pridružiti se crkvi u kojoj smo bili tako novi ili ugostiti malu grupu sastavljenu uglavnom od stranaca, ali crkva je imala potrebu i mi smo bili željni pomoći. Nismo se pridružili crkvi ili ugostili malu grupu prvenstveno kao način da uspostavimo jači brak, ali gledajući unatrag, oni su bili važni u oblikovanju obrazaca i prioriteta našeg života.
Mnoge mlade obitelji misle da će gostoprimstvo niknuti kada je pravi trenutak, kada dobiju veće mjesto, ili kada djeca nisu tako mala ili kada financije nisu tako tijesne, nakon što pospreme tu jednu sobu. Nikada nisam vidjela da se to događa na taj način. Gostoljubivi ljudi koje poznajem su gostoljubivi s malo i s mnogo, u malim prostorima i u velikim, među bebama i malom djecom, u prljavoj kuhinji i čistoj.
Dijeliti svoj dom s drugima, pripremati hranu za njih, povećavati svoj budžet za namirnice u njihovo ime, puštati ih u svoju kupaonicu, pospremati nakon njihovog nereda, pozivati ih u svoje misli kroz razgovor i slušati njihove, šokantno je intimno u svijetu u kojem utjelovljena prisutnost postaje rijetka. Pavao kaže Solunskoj crkvi da smo “budući željni vas bili spremni dijeliti s vama ne samo Božje evanđelje nego i sebe same, jer ste nam postali vrlo dragi” (1. Solunjanima 2,8). Kada pozovemo druge u svoj dom, dajemo im malo “sebe”.
Kada muž, žena i njihova djeca nude svoj dom i „vlastito ja“ drugima kroz gostoprimstvo, oni ne kradu vrijeme ili resurse jedno drugome; dobivaju davanjem. Gostoljubivost tvori obiteljski identitet koji ne gleda na pupak, već je usmjeren na dijeljenje Božje ljubavi na praktične načine s drugima. Ne mogu se sjetiti malo čega drugog što će formirati i uspostaviti kršćansku obitelj koja će biti radosna i čvrsta u Gospodinu u narednim desetljećima nego da vježbate dijeljenje svog života s drugima. Ne dopustite da vaš dom, brak ili obitelj budu samo privatni.
“Primajte jedni druge kao što vas je Krist primio, na slavu Božju” (Rimljanima 15,7). Muž i žena koji su Božju riječ učinili svojom normom i koji idu u korak s Duhom, imat će mnogo toga za podijeliti s drugima. Otvorite svoja vrata i poželite dobrodošlicu mnogima da kušaju Kristovu dobrotu za vašim stolom.
Autorica: Abigail Dodds; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
