Kada se čini da je radost daleko

Što učiniti kada ste pokušali sve, a izgleda kao da je radost daleko od vas? Čitali ste svoju Bibliju, tiho i naglas, pet stihova odjednom, čak i cijelu knjigu. Napisali ste obećanja na naljepnice i ploču na poleđine svojih ruku. Okupili ste se s Božjim narodom, svoj ste teret podijelili s prijateljima, preispitali ste se u vezi nepokajanih grijeha. Molili ste, oh koliko ste molili, sami i s drugima, u svojoj sobi i u dugim šetnjama. Možda ste se iz očaja, duhovno izolirali, postili duže razdoblje, obraćali pozornost na stvari za koje ste mislili da su od Boga.

No i dalje tama. Tišina. Sumnja.

Čuje li me? Zna li On za mene? Je li tu? Jesam li njegov/njegova?

Jednostavni podsjetnici

Ponekad, kada izgleda da je radost daleko, trebamo čuti nekoliko jednostavnih podsjetnika. Pod jednostavnim podsjetnicima ne mislim na pojednostavljena rješenja. Možda ste čuli podosta o tome, savjete od ljudi koji, iako u dobroj namjeri, misle kako problem nije ozbiljan te da rješenje nije teško. „Samo učini to i to“, kažu. No kad bi barem znali.

Biblija nikada ne daje pojednostavljena rješenja. No, ona nas ponovno i ponovno podsjeća na jednostavne istine, koje često zaboravljamo. Takve istine možda neće podići tamu. No one mogu zasjati u nama poput zvijezda između oblaka, podsjećajući nas da postoji svijet svjetla kojeg ne možemo vidjeti i tako nas mogu osnažiti da nastavimo hodati sve dok ne vidimo svitanje.

VIDI OVO: Tri stvari koje trebate znati kada osjećate da Bog šuti

U 40. Psalmu, kralj David daje četiri jednostavna podsjetnika za one koji osjećaju kao da je radost daleko: tama je normalna, Bog je blizu, radost dolazi, nada u Njega.

Tama je normalna

David nas najprije podsjeća na to da su razdoblja tame normalna za Božji narod. Razdoblja je ovdje ključna riječ. Psalam 40 ne opisuje popodne tuge, već dugu i tvrdoglavu tamu.

Primijetite na primjer, dužinu Davidove tame. „Strpljivo sam čekao na Gospodina“, počinje (Psalam 40, 1). Nikada ne saznamo koliko dugo je David boravio u tami. Samo znamo da je određeno vrijeme vapio Bogu te da je zauzvrat dobio onu jadnu riječ: čekaj.

Primijetite također upornost Davidove tame. U sredini Psalma, izgleda kao da je David izbjegao ”rupu uništenja” i ”smrdljivu močvaru”. (Psalam 40, 2) No onda neočekivano, on ponovno potpada pod tamu. (Psalam 40, 11-13) Njegov povratak u rupu ga gotovo ubija: „Moje srce me izdaje“. (Psalam 40, 12)

U konačnici, promatrajte neprestanu prisutnost Davidove tame. Do završetka psalma, David je još uvijek obavijen sjenama. Umjesto radovanja, David tuguje: „Slab sam i ubog“. Umjesto slavljenja, David preklinje: „Nemoj kasniti, moj Gospodine“. (Psalam 40, 17)

Davidova pjesma o radosti koja je nestala, pronađena i ponovno nestala, kažnjava naša očekivanja za radošću u takvim razdobljima. Njegovo iskustvo, zajedno s mnogim drugim, podsjeća nas da ne trebamo prerano posegnuti za nebom. Nisu još uvijek sve stvari učinjene novima; nisu svi osjećaji iscjeljeni, nije još uvijek sva radost naša. Dokle god hodamo u našim krhkim tijelima i unutar sebe nosimo smrtnog neprijatelja, naša radost, iako stvarna, bit će pomiješana s tamom.

VIDI OVO: RADOST DOLAZI OD BOGA: Sedam izvora radosti koju ništa ne može uzdrmati

Tama, koliko god da djeluje agonizirajuće, je dijeljena tama. Dijeljena s psalmistima, prorocima i apostolima. Dijeljena sa svecima koji su bili prije nas i koji su s nama. Naravno i dijeljena s našim Spasiteljem. „Ne hodimo neugaženim putem“, podsjeća nas C. S. Lewis. „Umjesto toga, hodamo glavnom cestom“.

Bog je blizu

Crna nije jedina boja na Davidovom kistu. Ovaj psalam, toliko prepun melankolije, još je više uravnotežen nadom. Tama je normalna, da. Bog je blizu.

Čak i kada izgleda kao da su Davidove molitve neuslišane, njih je zapravo čuo Bog, koji ga nikada nije napustio. (Psalam 40, 1) Čak i kada se David ponovno pronašao u rupi, Bog mu se približio svojom neprolaznom ljubavlju i vjernošću. (Psalam 40, 11) Čak i kada se David osjećao jadno i u potrebi, kada ga je njegovo srce zamalo izdalo (Psalam 40, 12), mogao je svejedno reći: „Bog se brine za mene. (Psalam 40, 18)

„No ako je Bog toliko blizu“, možemo se pitati, „zašto je tama normalna“? Ponekad tamu sami uzrokujemo, kao što je i David, barem djelomično. (Psalam 40, 12) Bog je uvijek bio blizu, no mi smo sami otišli u bezdan. Često Božji narod prebiva u bezdanu za kojeg nisu sami odgovorni. U tim trenucima, trebamo se podsjetiti da nas Gospodin uvijek voli, zaista koji nas voli do smrti i koji ima neke svrhe koje se mogu pokazati samo u tmini. Ne trebamo gledati dalje od Davidovog najvećeg Sina, čiji koraci odzvanjaju kroz ovaj psalam. (Psalam 40, 6-8; Hebrejima 10, 5-7) U usporedbi s tamom koju je Isus izdržao, Davidova je bila samo prolazna sjenka. Nitko nije bio bliže Bogu od Njegova vlastitog Sina. Ipak, ničiji put nije bio mračniji.

Oduprite se prosuđivati Božju blizinu vama ovisno o svjetlosti vašeg neba. Ako pripadate Isusu, niste ni zaboravljeni ni ostavljeni; vaš Gospodar, neograničen kakav On jest, bori se za vas. (Psalam 40, 17)

Radost dolazi

No, Božja blizina ne znači da nikada nećemo hodati u tami. To ipak znači da tama nikada nije kraj, već samo sredstvo, tračnice, ne postaja, cesta prema domu, ne mjesto pred kamina. U tami, Bog prilagođava žice naših duša i priprema ih za nadolazeću slavu.

U Božje vrijeme, radost koja je izgledala tako daleko od Davida se okrenula: „Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu, korake moje ukrijepi“. (Psalam 40, 2-3) Sjećanje na radost koja je izgubljena i obnovljena ohrabruje Davida za molitvu na završetku psalma, kada je radost još jednom pobjegla od njega: „A neka se raduju i vesele u tebi svi, koji žele tebe! Neka govore uvijek: “Velik je Gospod!” koji traže spasenje tvoje“! (Psalam 40, 17)

VIDI OVO: Radost koju možemo iskusiti samo u patnji

Davidovo pouzdanje u nadolazeću radost ne znači da njegova tama nije bila duboka; to znači da radost, za one koji su u Kristu, je uvijek dublja i jasnija od tame; bezgranično dublja i neograničeno jasnija. Možda ne osjećate sada istinu. No možete li, u nadi protiv nade, zamisliti sebe kako ponovno pjevate, smijete se, da govorite svima koji će slušati kako je Gospodin velik?

Izgubljena radost ne treba ostati izgubljena. Za one koji su u Kristu i neće. Unatoč tomu što vaša radost u Kristu trenutno izgleda jedva primjetno, jednog će dana buknuti u snažan plamen. Čak i da tama prebiva u velikoj mjeri ostatak vašeg zemaljskog hodočašća, jednog ćete dana čvrsto stajati na stijeni, vaša stopala više neće proklizavati; jednog ćete dana pjevati novu pjesmu, vaša usta više neće uzdisati. No, bez obzira na to s koliko se tame susretnete u svojoj borbi za radost u Gospodinu, kao što Samuel Rutherford piše: „to nije vrijedno usporedbe s prvom noći dobrodošlice kući u nebo“. Punina radosti dolazi, kršćanine! Prekomjerna radost, trajna radost, svijet bez završetka.

Nada u Njega

Obećanje radosti ne pripada svima koji hodaju u tami. Ono pripada onima koji, čak i u tami, nikada ne prestaju tražiti Gospoda. Primijetite kvalificirajući izraz Davidove molitve: „A neka se raduju i vesele u tebi svi, koji žele tebe“! (Psalam 40, 16) Davidov posljednji podsjetnik dolazi kao poticaj: nada u Boga.

Nastavite čekati na svoga Boga, čak i onda kada Bog odugovlači. Nastavite vjerovati Njegovim obećanjima, čak i onda kada izgleda kao da Bog više ne drži do njih. Nastavite Mu vapiti, čak i kada niste sigurni čuje li. Nastavite tražiti Njegovo lice, čak i kada vam je najmanje do toga. Odbacite iskušenja, kada vidite da ste iscrpljeni od čekanja, da ”skrenete za laži”, (Psalam 40, 4) nekim utočištem koje nije od Boga obećano trenutno olakšanje. Čekajte, ovisite, molite, tražite i vjerujte da će Bog doći.

VIDI OVO: BOG ZLO IZVODI NA DOBRO: Evo zbog čega možemo biti radosni u našim nevoljama

Uskoro, tama neće biti normalna, već je neće biti. Bog ne samo da će biti blizu, već će biti vidljiv. Radost neće biti samo stvarna, već potpuna i vječna. Kao što Thomas Kelly piše u ”Slavite Spasitelja, svi vi koji Ga poznajete”:

„Tada ćemo biti ondje gdje želimo biti,

tada ćemo biti ono što želimo biti,

stvari koje sada nisu, niti mogu biti,

Uskoro će biti naše.

Autor: Scott Hubbard; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org