Postoji jedna misao koja se često izgovara u trenucima ljutnje, razočaranja ili povrede – a da toga nismo ni svjesni, zapravo odražava duboku duhovnu krizu. „Ne treba mi nitko.“
Na prvi pogled djeluje kao izraz snage, samopouzdanja, pa čak i vjere. No, otac Predrag Popović, pravoslavni svećenik čije poruke prati na tisuće ljudi, upozorava da upravo ta rečenica predstavlja ozbiljan duhovni alarm.
„Samo ja i Bog – to mi je dovoljno“, kaže otac Predrag, „ali tada đavao najlakše ulazi u čovjeka. Jer nas odvaja od onoga što nas čini ljudima – od obitelji, bliskih odnosa i zajednice.“
U svijetu koji promovira neovisnost i individualizam kao vrhunske vrline, ova misao može djelovati plemenito. No, kako objašnjava otac Predrag, ona u sebi skriva sjeme izolacije. A izolacija je plodno tlo za duhovni pad.
„Kada se čovjek osami, postaje ranjiv. Ne zato što je slab, nego zato što je sam. Tada đavao udara točno u centar – u suštinu čovjekovog spasenja.“
Prvi znak duhovnog udaljavanja od Boga
Prvi znak duhovnog udaljavanja od Boga, kaže svećenik, često nije grijeh – već povlačenje. U početku to može izgledati kao potreba za mirom ili distancom, ali brzo prelazi u hladnoću srca, duhovnu letargiju i gubitak smisla.
„Đavao ne mora ništa da radi. Samo da promatra kako se čovjek zatvara, prestaje komunicirati, kako mu je svejedno.“
Obitelj, prijatelji, zajednica – to su, prema riječima oca Predraga, temelji kroz koje učimo ljubav, odricanje, strpljenje i podršku. Kad čovjek kaže da mu „nitko ne treba“, on zapravo odbacuje upravo te temelje.
„Ni Krist nije bio sam. Imao je apostole, majku, narod. I mi trebamo biti u zajednici.“
Zato njegov savjet glasi: ne tražimo spas u samotnosti, već u zdravim odnosima i ljubavi. Ne znači da trebamo ovisiti o drugima, već da ne zaboravimo – čovjek nije stvoren da bude sam.
Poruka svećenika Predraga je jasna: ne izgovarajte da vam nitko ne treba – jer ta rečenica ne dolazi od Boga.
