Mnogi vjernici s vremenom se zapitaju zašto njihove molitve kao da ne donose plod. Mole se redovito, iskreno i s nadom, ali odgovor izostaje. Pitanje koje se tada nameće nije uvijek molimo li dovoljno, nego kako molimo. Ponekad prepreka nije u Božjoj tišini, nego u našim riječima i stavu srca.
Postoje tri naizgled bezazlene riječi koje se često uvuku u molitvu, a mogu je učiniti neusklađenom s vjerom, povjerenjem i poslušnošću.
Prva riječ: „ako“
U Evanđelju nalazimo prizor oca koji Isusu dovodi svoga bolesnog sina i govori: „Ako možeš što učiniti, smiluj nam se.“ Isus odmah reagira – ne na bolest, nego na riječ. „Ako možeš? Sve je moguće onome koji vjeruje.“ Problem nije bio u poniznosti, nego u kolebanju. Riječ „ako“ otkriva nesigurnost u Božju moć.
Prekretnica se događa kada otac iskreno priznaje: „Vjerujem, pomozi mom nevjerovanju.“ Ista situacija, isti problem, ali drukčiji stav srca. Molitva se otvara kada prestanemo sumnjati u Božju sposobnost i započnemo s povjerenjem.
Riječi „ako“ se može koristiti u molitvi: “Bože, ako je Tvoja volja, ozdravi me i sl.”, no ne smije se koristiti u preispitivanju Božjih namjera, jer nam On u svakom trenutku želi dobro.
Druga riječ: „zašto“
„Zašto, Bože?“ pitanje je koje zvuči iskreno i ljudski, ali često molitvu pomiče s povjerenja prema zahtjevu za objašnjenjem. Kada se molitva stalno vrti oko „zašto“, ona lako preraste u uspoređivanje, frustraciju ili tihu optužbu.
Bog u Svetom pismu rijetko daje potpuna objašnjenja, ali neprestano poziva na povjerenje i poslušnost. Umjesto „zašto se ovo događa“, molitva se može preusmjeriti na „što me želiš naučiti?“ ili „što želiš da sada učinim?“ Ta promjena jezika vraća fokus s problema na Boga i otvara prostor za rast.
Treća riječ: „kasnije“
„Kasnije ću oprostiti.“ „Kasnije ću poslušati.“ „Kasnije ću se promijeniti.“ Ova riječ ne zvuči grešno, nego razumno. No u duhovnom smislu, odgođena poslušnost i dalje je neposlušnost. Molitva nije samo ono što izgovaramo, nego i ono što smo spremni učiniti. Mnogi mole za jasnoću, ali odgađaju poslušnost. Traže vodstvo, ali se opiru korekciji. Bog ne traži savršenstvo, nego spremno srce. Nebo odgovara na spremnost, a ne na izgovore.
Zanimljivo je da nijedna od ove tri riječi ne zvuči otvoreno buntovno ili nevjerno. Upravo zato ih često ne primjećujemo. Molitva nije skup „ispravnih“ riječi, nego slaganje srca s Božjom voljom. Kada naše riječi ne odražavaju povjerenje, vjeru i poslušnost, Bog ne šuti zato što je dalek, nego zato što ne ide ispred naše predaje.
Promjena jezika često vodi promjeni stava. Kada se „ako“ zamijeni vjerom, „zašto“ povjerenjem, a „kasnije“ poslušnošću – molitva prestaje biti blokirana. Tada se ne mijenja samo način na koji molimo, nego i način na koji živimo.
