U svojoj najdubljoj tuzi, obitelj Torres-Aquino iz Lawrencevillea u Georgiji traži utjehu i nadu u Bogu nakon smrti svoga šestogodišnjeg sina, Abela Torres-Aquina.
Njegova majka Karina opisala ga je riječima: „Bio je čvrst vjernik u Krista, dječak najčišćeg srca, netko tko je lako sklapao prijateljstva. Njegov osmijeh, dobrota i blaga narav dotaknuli su svakoga tko ga je poznavao.”
Njihova je tragedija priča koja zaustavlja dah — trenutak u kojem se svijet jedne obitelji slomi u sekundi. U subotu navečer vratili su se kući s rođendanske proslave. Abel je zamolio da nakratko provoza bicikl. Otac Juan oklijevao je; bilo je kasno i ulica je bila mračna. No dopustio mu je još jedan krug oko kvarta.
Samo nekoliko trenutaka kasnije, život im se preokrenuo.
Dok je prelazio cestu, na Abela je naletio automobil koji je, prema Karininim riječima, „vozio vrlo brzo u potpunom mraku”. Dječak je ubrzo podlegao ozljedama.
Najmlađi među petoro djece, voljen od svojih sestara Ariane, Briane, Gracie i Sarahi, bio je i jedini sin svoga oca. Juan je iskreno rekao: „Moj se svijet zaustavio. Osjećam prazninu jer mog djeteta više nema. Bio je moj partner, moj mali ja.”
I u boli koju nijedan roditelj ne bi smio nositi, ova obitelj bira vjeru umjesto gorčine, nadu umjesto očaja, oprost umjesto ljutnje. „Bog daje i Bog uzima. Sve ima svoju svrhu i mi ne postavljamo pitanja”, rekla je Karina. „Duhom smo u miru jer znamo da je Abel u Božjoj prisutnosti. Ali naše ljudsko srce ga neizrecivo nedostaje.”
Unatoč nezamislivom gubitku, obitelj je odlučila oprostiti vozaču: „Vjerujemo u oprost i milosrđe — to bi učinio Isus.”
Držeći se Kristove nade, zahvalni su zajednici na podršci, a iznad svega vjeruju da je njihov dječak siguran u Isusovim rukama i da će ga jednog dana ponovno zagrliti.
„Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca” (Ps 34,18).
