Ružica, 35-godišnja majka dvoje male djece iz Niša u Srbiji, živjela je život pun obaveza i stalne žurbe.
Obitelj joj je bila na prvom mjestu i nikada se nije žalila – znala je da ljubav ne mjeri težinu, nego predanost. No, kada je njezin otac nakon loma kuka ostao prikovan za krevet, njezin svijet se promijenio.
Dvije godine brinula je o njemu. Budila se noću da mu doda čašu vode, kupala ga, hranila i premještala da ne dobije rane. Bila mu je i kći i medicinska sestra i njegovateljica.
Sve to dok su njezina djeca trebala maminu pažnju, a kuća i posao čekali na nju. Suprug joj je pomagao koliko je mogao, ali sav teret nije mogao preuzeti.
Na nagovor prijateljice odlučila je učiniti ono što joj je ispočetka zvučalo nezamislivo – smjestila je oca u starački dom. Uvjeravala je sebe da je to najbolje rješenje, i za njega i za nju. No, samo nekoliko dana kasnije stiglo je pismo koje joj je slomilo srce.
Suze su joj potekle niz lice
„Kćeri moja, od tri kilograma sam te podizao, a sada, kad mi je najteže, ti me poslala među nepoznate ljude“, napisao je drhtavom rukom. Ružici su suze potekle niz lice. Pitala se je li izdala čovjeka koji je bio stub njezina djetinjstva, njezin junak i učitelj.
Mučena grižom savjesti, požurila je u posjet. Prvih dana otac je djelovao izgubljeno i tužno, ali već sljedeći put zatekla je drugačiji prizor.
Sjedio je za stolom, razgovarao s drugim starcem, osmijeh mu je ozario lice. Medicinska sestra joj je tiho rekla: „Teško mu je bilo na početku, ali sada ima društvo, pažnju… čak i kartamo navečer.“
Ružica je tada shvatila da ga nije napustila, nego mu omogućila dostojanstvenu starost. Srce joj se i dalje stezalo pri pomisli na bolno pismo, ali naučila je lekciju: prava ljubav ne znači uvijek držati sve pod kontrolom, nego znati kada treba pustiti – i dopustiti drugome da pronađe mir.
