Kako sam spasio svoj brak?

kako sam spasio svoj brak
Foto: Georgie Pauwels/Flickr

Svakog jutra je postavljao samo jedno pitanje. Dva tjedna kasnije, još uvijek je postavljao isto pitanje, a njezine oči su se napunile suzama…

Moja najstarija kćer Jenna mi je nedavno rekla: „Moj najveći strah kao djeteta bio je da ćete se ti i mama rastati. A onda kad sam imala 12 godina, s obzirom koliko ste se svađali, shvatila sam da bi bilo bolje da jeste.“ A potom je s osmjehom na licu dodala: „Drago mi je da ste uspjeli.“

Godinama smo se moja žena Keri i ja svađali. Gledajući unatrag, nisam baš siguran što nas je u početku spojilo, jer se naše osobnosti nisu baš podudarale. I što smo duže bili u braku, razlike su se činile ekstremnije. Iskusivši „slavu i bogatstvo“ nije učinilo naš brak ništa lakšim. Ustvari, to je pogoršalo naše probleme. Napetost između nas je toliko porasla da je odlazak na predstavljanje moje knjige postalo olakšanje, premda smo to uvijek plaćali. Naše svađe su postale toliko svakodnevne da je uopće bilo teško zamisliti miran odnos. Bili smo u vječito obrambenom stavu, izgradili smo emocionalne utvrde oko naših srca. Bili smo na rubu razvoda i više puta smo o tome razgovarali.

Bio sam na predstavljanju knjige kada mi je svega bilo dosta. Upravo smo imali još jednu veliku svađu preko telefona i Keri mi je poklopila slušalicu. Bio sam usamljen i sam, frustriran i ljut. Pukao mi je film.

Tada sam se okrenuo Bogu. Ili iskalio na Boga. Ne znam može li se to nazvati molitvom – možda vikanje na Boga nije molitva, a možda i jest – no što god bilo, nikada to neću zaboraviti. Stajao sam pod tušem u hotelu u Buckheadu, Atlanti i vikao na Boga da je moj brak pogrešan i da više ne mogu. Koliko god sam mrzio ideju razvoda, bol kada smo zajedno jednostavno je bila prevelika. I bio sam zbunjen. Nisam mogao shvatiti zašto je brak s Keri toliko težak. Duboko u sebi sam znao da je Keri dobra osoba. I ja sam bio dobra osoba. Pa zašto se onda nismo mogli slagati? Zašto sam se oženio za nekoga tko je toliko drugačiji od mene? Zašto se nije željela promijeniti?

Konačno, promukao i slomljen, sjeo sam pod tušem i počeo plakati. U dubini svog očaja do mene je došao snažan poticaj. Ne možeš ju promijeniti, Rick. Možeš jedino promijeniti sebe. Tog trenutka sam počeo moliti. Ako ju ne mogu promijeniti, Bože, onda ti promijeni mene. Molio sam do kasno u noć. Molio sam sljedećeg dana na letu kući. Molio sam dok sam ulazio u kuću svojoj hladnoj ženi koja me jedva primjećivala. Te noći, dok smo ležali na krevetu, udaljeni nekoliko centimetara, a ipak kao da smo udaljeni miljama, došla mi je inspiracija. Znao sam što moram učiniti.

Sljedeće sam se jutro u krevetu okrenuo prema Keri i pitao: „Kako ti mogu učiniti ovaj dan boljim?“

Keri me pogledala ljutito. „Što?“

„Kako ti mogu učiniti ovaj dan boljim?“

„Ne možeš“, rekla je. „Zašto me to pitaš?“

„Zato što to mislim“. Rekao sam. „Samo želim znati što mogu učiniti da ti dan bude bolji.“

Pogledala me cinično.

„Želiš nešto učiniti? Idi i počisti kuhinju.“

Vjerojatno je očekivala da ću poludjeti. Umjesto toga, samo sam kimnuo. „U redu.“

Ustao sam i počistio kuhinju.

Sljedećeg dana pitao sam isto. „Što mogu učiniti da ti dan bude bolji?“

Oči su joj se zasuzile. „Očisti garažu.“

Duboko sam udahnuo. Već sam imao naporan dan i znao sam da je to namjerno tražila. Bio sam u iskušenju da joj svašta izgovorim.

Umjesto toga sam rekao: „Dobro.“ Ustao sam i za sljedeća dva sata očistio garažu. Keri nije bila sigurna što da misli. Došlo je sljedeće jutro.

„Što mogu učiniti da ti dan bude bolji?“

„Ništa!“, rekla je. „Ne možeš učiniti ništa. Molim te, prestani to govoriti.“ „Oprosti“, rekao sam. „Ali ne mogu.“

Obvezao sam se samom sebi. „Što mogu učiniti da ti dan bude bolji?“ „Zašto to činiš?“ „Zato što mi je stalo do tebe“, rekao sam.

„I našeg braka.“ Sljedeće jutro sam pitao isto. I sljedeće. I sljedeće. A onda se tijekom drugog tjedna dogodilo čudo. Kada sam postavio pitanje, Kerine su se oči ispunile suzama. Tada se slomila i rasplakala. Kada je mogla govoriti, rekla je: „Molim te, prestani me to pitati. Nisi ti problem. Ja sam. Ja sam teška osoba za živjeti. Ne znam zašto si još uvijek sa mnom.“

Nježno sam podigao njezinu bradu da me pogleda u oči. „To je zato što te volim“, rekao sam. „Što mogu učiniti da ti dan bude bolji?“ „To bih ja tebe trebala pitati.“ „Trebala bi“, rekao sam. „Ali ne sada. Sada je na meni red da nešto učinim. Trebaš znati koliko mi značiš.“ Spustila je glavu na moja prsa. „Žao mi je što sam bila toliko zla.“ „Volim te“, rekao sam. „I ja tebe volim“, odgovorila je. „Što mogu učiniti da ti dan bude bolji?“ Pogledala me simpatično. „Možemo li samo provesti neko vrijeme zajedno?“ Nasmiješio sam se. „Volio bih to.“ Nastavio sam postavljati isto pitanje više od mjesec dana. I stvari su se promijenile. Svađe su prestale. Tada je Keri počela postavljati pitanja meni: „Trebaš li nešto od mene? Kako ti mogu biti bolja žena?“

Zidovi među nama su pali. Počeli smo imati smislene razgovore o tome što želimo od života i kako možemo jedno drugo učiniti sretnijima. Ne, nismo riješili sve naše probleme. Ne mogu reći da se nikada više nismo posvađali. Ali se narav naših svađa promijenila. Ne samo da su svađe postale sve rjeđe, već su ostale bez energije koju su nekad imale. Lišili smo ih kisika. Jednostavno ga više nismo imali u nama, čime smo povrjeđivali jedno drugo.

Keri i ja smo sada u braku više od 30 godina. Ne samo da volim svoju ženu, već mi se i sviđa. Sviđa mi se biti s njom. Žudim za njom. Trebam ju. Mnoge naše razlike su postale snage, a ostale razlike više nisu bitne. Naučili smo kako se brinuti jedno o drugome, i što je još važnije, stekli smo želju da to činimo. Brak je težak. No, teško je i roditeljstvo i održavanje kondicije i pisanje knjiga i sve ostalo što je važno i vrijedno u mom životu. Imati partnera u životu je neizmjeran dar. Također sam naučio da nam institucija braka može pomoći u iscjeljenju naših najmanje voljenih dijelova. A svi imamo dijelove sebe koje ne volimo.

Kroz vrijeme sam naučio da je naše iskustvo ilustracija mnogo veće lekcije o braku. Pitanje koje svatko u predanom odnosu treba postaviti svojoj drugoj polovici glasi: „Što mogu učiniti da ti život učinim boljim?“ To je ljubav. Ljubavni romani (i sam sam napisao nekoliko) uglavnom su o željama i sretnom završetku, ali sretan završetak ne dolazi od želja – barem ne onih koje se prikazuju u većini romansi. Prava ljubav ne znači željeti osobu, već istinski žudjeti za njihovom srećom – ponekad čak i na štetu vlastite sreće. Prava ljubav ne znači učiniti drugu osobu vjernom kopijom samoga sebe. Prava ljubav znači širiti naše vlastite sposobnosti tolerancije i brige, aktivno traženje dobrobiti onog drugoga. Sve ostalo je jednostavno šarada od vlastitog interesa.

Ne kažem da će ono što se dogodilo Keri i meni funkcionirati kod svakoga. Ali što se mene tiče, neizmjerno sam zahvalan za inspiraciju koja mi je došla od Boga prije toliko vremena. Zahvalan sam mu što je moja obitelj još uvijek na okupu i što još uvijek imam svoju ženu, kao svog najboljeg prijatelja, u krevetu do mene kada se probudim svako jutro. I zahvalan sam mu što čak i sada, desetljećima kasnije, svako toliko će se netko od nas okrenuti prema drugome i reći: „Što mogu učiniti da ti dan bude bolji?“ Biti s druge strane tog pitanja nešto je što je vrijedno buđenja.

Autor: Richard Paul Evans; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Faithit.com

Reci što misliš