Splitski vozač autobusa rasplakao putnike zbog jednog invalida: ”Svima su nam došle suze na oči”

Oduševljeni čitatelj je poslao pismo Slobodnoj Dalmaciji kako bi pohvalio splitskog vozača autobusa zbog nesebičnog djela kojim je rasplakao putnike.

Evo što je napisao:

“Poštovani! Ovim putem vam želim pohvaliti vozača Prometa koji je danas, 08.08.2018. vozio liniju broj 15 kroz jutro… U ovoj priči on je vozio liniju koja je išla u 10:10 h s Duilova…

Naime dolaskom na Žnjan, na glavnu stanicu ispod nizbrdice staje bus, a za volanom na prvi pogled vozač malo luđe glave, crne očale, tetoviran, komad čovika… Na prvu možda i zafrkan, nije za igrat se s njim, ali taj vozač, koji nam se poslje predstavio imenom Ante je ne čovjek, nego oličenje kulture, dobrote i ljudskosti kakve je danas teško naći da se traži i mikroskopom…

Dakle staje bus, a na stanici momak u kolicima, 100% invalid. Digne mu ruku, vozač staje zadnjim vratima ispred njega kao pravi profesionalac… Otvara prva vrata i druga vrata za momka u kolicima… Sve bi to bilo rutinski da nije masa ljudi sa stanice uletjela u autobus gurajući jadnog momka u kolicima, ne obazirući se na njega, samo da što prije uđu, da bi za invalida ostala nemoguća misija ući u bus jer se na rampi za invalide nalazilo putnika, pa je dečko u kolicima ostao van…

E sada dolazi vozač na vidjelo svojom dobrotom i srcem!

Kada je sve to vidio, naredio je da se bus isprazni… da svi izađu vani i na fin način rekao putnicima da su sve, a ne ljudi… lijepu rečenicu je rekao da se cijeli bus posramio: “Žalosno je da ja od 35 godina moram vama ovdje na ovakav način držati sat kulture, ljudskosti i psihologije. Sramite se! Kako ste odgojili svoju dicu i unučad kada se vi ovako ponašate? Vidite li sebe u što ste se pretvorili? Sramite se…”.

Tada je u autobusu nastao muk… Neki su izašli, neki nisu htjeli pa je on ugasio bus i rekao da neće krenuti dok god svi ne izađu vani i prvo invalid u kolicima uđe… Kada su vidjeli da ta “luda” dobra glava našeg vozača misli ozbiljno i da ima m___, svi ti sta su se gurali su napustili bus. Tada je jedan čovjek spustio rampu, invalid je ušao, a oni svi su išli na prva vrata gdje ih pola nije pustio jer nisu imali karte… Vozili smo se s njim do pazara gdje je invalid izašao nakon što mu je vozač spustio rampu… Taj osmijeh poštenjačine i ljudine od vozača nikada neću zaboraviti… Toliki čovjek, a iskren dječji smiješak.

Momak invalid mu je stisnuo ruku i zahvalio da su nama došle suze na oči. Vozač je njegov heroj, njegov zaštitnik… Mislimo da to i zaslužuje… Neka vam ovaj vozač bude mjerilo za zapošljavanje ljudi jer takva dobrota i ljudskost se ne viđa non stop…

Što bi mi rekli, svaka majka bi ga za zeta poželjela… Hvala njegovim roditeljima što su odgojili dite u velikog čovjeka!”