Mnogi vjernici poznaju taj osjećaj: mole redovito, obećavaju Bogu promjenu, a onda ponove iste pogreške. S vremenom se javi sumnja da ih Bog uopće sluša. Pismo nudi ozbiljan, ali ohrabrujući odgovor.
Bog čuje svaku molitvu i obećava na nju odgovoriti, no odgovor može biti “da”, “možda”, “ne još” ili “ne”. Pitanje nije samo što molimo, nego i kako te riječi stoje s našim životom.
Molitva koja zvuči pobožno, a ne obvezuje
Propovjednik opisuje što je “bezumna” molitva: “Pazi na noge svoje kad ideš u Dom Božji; bolje je prići da slušaš nego prinositi žrtvu bezumnika” (usp. Prop 4,17, KS; u nekim izdanjima Prop 5,1). Ne govori brzo pred Bogom, kaže, jer je Bog na nebu, a ti na zemlji, pa neka su tvoje riječi malobrojne. A ako Bogu nešto obećaš, ispuni to, jer “bolje je ne zavjetovati se nego zavjetovati se i ne ispuniti” (usp. Prop 5,4-5, KS).
Takvih “polovičnih” molitava ima mnogo: “Bože, izvuci me iz ovoga i služit ću ti zauvijek”, “Daj mi dobru ocjenu i više neću varati”. U njima je Bog sredstvo za izlaz iz neprilike, a ne Gospodar života. Prorok Malahija zamjera narodu što Bogu prinosi ostatke (usp. Mal 1,7-14), a Ezekiel govori o ljudima koji rado slušaju riječ, ali je ne vrše (usp. Ez 33,31-32). Molitva s pobožnim riječima i neizmijenjenim životom ostaje prazna.
Kako moliti mudro?
Prvo, valja urediti srce pred Bogom: čitati Njegovu Riječ, boriti se protiv grijeha umjesto da mu se prilagođavamo i slijediti poziv koji nam je Bog dao. Cijeli je život žrtva Bogu. Petar piše da smo “živo kamenje” izgrađeno u duhovni dom, svećenstvo koje prinosi “duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu” (usp. 1 Pt 2,5, KS), a Poslanica Hebrejima dodaje da je Bogu mila žrtva hvale i dobročinstva: “Ne zaboravljajte činiti dobro i dijeliti s drugima, jer su takve žrtve Bogu mile” (usp. Heb 13,15-16, KS).
Drugo, treba slušati. Bog govori kroz Pismo, okolnosti, druge ljude, stvorenje i Duha Svetoga, a prepoznavanje njegova glasa traži tišinu i vježbu, što je u bučnom životu teško.
Treće, ono što čujemo valja vagati u svjetlu onoga što o Bogu znamo iz Pisma.
Četvrto, spremnost na poslušnost je ključna. Zašto bi Bog odgovarao onomu koji ga ionako ne namjerava poslušati?
Primjer je Hana, koja je Bogu zavjetovala sina ako joj ga podari: “Ako milostivo pogledaš na jad službenice svoje… daj ću ga Jahvi sve dane njegova života” (usp. 1 Sam 1,11, KS). Svoj je zavjet ozbiljno mislila i ispunila ga, a Bog joj je dao sina Samuela, kasnijeg duhovnog vođu Izraela.
Mudra molitva, dakle, ne počiva na pametnim formulacijama, nego na srcu koje sluša i životu koji slijedi ono što izgovara.
