Što je potrebno da se nekoga učini svecem?

Nedavno smo čuli očekivanu vijest da je papa Franjo odobrio da se Majka Tereza proglasi sveticom. Službeno će ju proglasiti svetom u rujnu 2016. godine, 19 godina nakon njezine smrti. Ovdje je važno postaviti nekoliko pitanja: Što je to svetac prema Rimokatoličkoj crkvi? I kako osoba može postati svetom?

Rimokatolička crkva ima formalni proces koji mora slijediti prije nego što proglase neku osobu svetom. Cilj tog procesa nije nekoga učiniti svetim, već ga prepoznati kao takvog. Prema Rimokatoličkoj crkvi, svetac je osoba od iznimne, herojske kršćanske vrline, netko tko daje primjer drugima kako živjeti sveto. Takav sveti život daje pouzdanje da ta osoba trenutno nije u paklu ili čistilištu, već u nebu, uživa potpuno zajedništvo s Bogom. Zbog tog zajedništva s Bogom, kršćani se sada mogu moliti toj osobi i tražiti njezin zagovor kod Oca. To objašnjava zašto Rimokatolici stavljaju takav naglasak na svece – prema rimokatoličkom nauku, mrtvi sveci su korisni živim vjernicima time što su im stoje na raspolaganju za posredovanje.

Dakle, kako onda crkva proglašava neku osobu svecem? U većini slučajeva, prvo mora biti razdoblje od pet godina čekanja između smrti osobe i početka procesa kanonizacije. („Kanonizirati“ znači službeno proglasiti osobu svecem.) Međutim, taj se zahtjev ukida pod određenim okolnostima, kao što je bio slučaj s Ivanom Pavlom II. i Majkom Terezom. Nakon što proces započne, slijedi niz koraka, od kojih svaki uključuje dodjeljivanje naslova kandidatu za sveca.

Sluga Božji. Nakon razdoblja od 5 godina čekanja (ili ukidanja) pojedinci ili organizacije unutar biskupije u kojoj je osoba umrla ili je pokopana mogu lobirati kod mjesnog biskupa da započne istragu o životu i vrlinama te osobe. Mora se dokazati da je kandidat živio primjernim životom i vjerno se držao rimokatoličkog nauka. Ako se prikupi dovoljno dokaza, biskup može tražiti od Vatikanske kongregacije za kauze svetaca da razmotri slučaj. Ako i kada Kongregacija prihvati slučaj, kandidatu se dodjeljuje počasni naslov „Sluga Božji“.

Časni. Kongregacija za kauze svetaca sagledava sve dobivene dokaze, traži novi niz dokaza, te određuje je li ta osoba živjela životom „herojske vrline“. Ako se utvrdi da je osoba doista pokazivala primjernu svetost, kandidat se službeno proglašava „Časnim“. U ovom se trenutku vjernici potiču da se mole kandidatu za čudesni zagovor.

Blaženi. Treći korak je beatifikacija, a da bi do toga došlo, mora se priznati da je osoba učinila provjereno posthumno čudo. Ovo čudo mora biti rezultat zagovora kandidata kao odgovor na molbe nakon svoje smrti. Ova čuda su gotovo uvijek medicinske naravi, izlječenja koja moraju biti trenutna, potpuna, trajna, bez znanstvenog objašnjenja i ne mogu se pripisati nijednom drugom svecu. Čudo se uzima kao dokaz da je osoba u nebu, u stanju posredovati između Boga i čovjeka. Nakon provjere čuda, kandidatu se daje naslov „Blaženi“, te papa uspostavlja blagdan u njegovu ili njezinu čast. Ta se osoba sada može častiti i po njoj nazivati crkve, ali samo lokalne crkve unutar regije, biskupije ili redovničkog reda.

Svetac. Završni korak je kanonizacija u kojoj se osobu službeno proglašava svecem. Da bi do toga došlo, osobi mora biti pripisano drugo čudo. Kada se ovo drugo čudo utvrdi, papa dodjeljuje blagdan kojeg može slaviti svaki rimokatolik gdje god se nalazi. Svaka se osoba sada može moliti tom svecu, te se crkve i organizacije diljem svijeta mogu nazivati po toj osobi. Svetost osobe službeno se proglašava za vrijeme posebne papinske mise u kojoj papa govori u čast te osobe.

U slučaju Majke Tereze, ona se odavno smatra primjerom katoličke vrline, a proglašeno je da njezin život i spisi ne sadrže hereze. Vatikan ju je formalno priznao kao odgovornom za dva posthumna čuda: izlječenje jedne Indijke od abdominalnih tumora nakon što je medaljon sa slikom majke Tereze položen na njezin trbuh, te izlječenje jednog Brazilca od moždane infekcije i gnojnih čireva. Sve što sada ostaje jest da ju papa proglasi Svetom Terezom iz Kolkate, zadatak kojeg će izvršiti u rujnu.

Što bismo trebali misliti o svemu tome? Toliko mnogo se može reći na ovu temu, a što bismo više govorili, dublje bismo morali kopati u zamršenosti i pogreške rimokatoličkog nauka i prakse, naročito dio koji se odnosi na opravdanje, posvećenje i štovanje. No, možda možemo reći barem sljedeće: Svi koji su povjerovali u evanđelje milosti, isključivo po vjeri u Krista, već su proglašeni svecima od Boga (vidi Rimljanima 1,1-7; 1. Korinćanima 1,1-3; 2. Korinćanima 1,1-2 i Efežanima 2,19-21). Mi smo Božji sveti narod, pozvani po njemu i za njega. Isus Krist je potpuni i konačni posrednik između Boga i čovjeka (1. Timoteju 2,5), koji nas poziva da s pouzdanjem pristupimo prijestolju milosti (Hebrejima 4,16), vjerujući da njegov Duh već posreduje za nas (Rimljanima 8,26-27). Kao oni koji vjeruju u Isusa Krista, mi smo sveci Božji koji nemaju potrebu za zagovorom svetaca koji nisu više među nama.

Autor: Tim Challies; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Challies.com