Što je točno molitva vjere?

Prije nekoliko godina urednik jedne izdavačke kuće me je zamolio da napišem knjigu o molitvi, o temi koja je od iznimne važnosti. Izdavačka kuća koja je naručila knjigu je bila vrlo poznata i, da budem iskren, bio sam polaskan.

Međutim, u trenutku iskrenosti, poslane s neba, rekao sam tom uredniku kako bi autor takve knjige morao biti stariji i iskusniji (a da ne spominjem predaniji molitvi) nego što sam ja bio.

Spomenuo sam dva imena na što se on osmjehnuo, jer on je već bio pitao baš te dvije osobe, no i oni su odbili ponudu iz sličnih razloga kao i ja. Mudri ljudi, pomislio sam. Pa tko može s lakoćom pisati ili govoriti o misteriju molitve?

Pa ipak, u zadnjih stoljeće i pol jako puno je pisano i govoreno naročito o «molitvi vjere». Fokusiralo se na molitve koje pomiču brda u kojima mi jednostavno «potražujemo» od Boga s pouzdanjem da ćemo primiti jer vjerujemo kako će nam On dati to što tražimo.

Što je točno molitva vjere?

Asocijacija s dramatičnim

Zanimljivo je da se upravo u Jakovljevoj poslanici (koja puno govori o djelima) pojavljuje ovaj izraz, tražiti, potraživati. Kulminira u predivnom učenju o molitvi koje naglašava čitavu poslanicu (pogledajte 11,5-8; 4,2-3; 5,13-18).

Što je još zanimljivije, važnost tog izraza je ilustrirana iskustvom jedne osobe, proroka Ilije. U njegovom slučaju, molitva vjere je bila sredstvo zatvaranja neba da ne daje kišu stoga nije čudno da se upravo taj izraz povezuje uglavnom sa dramatičnim čudesnim događajima – s izvanrednim radije nego svakodnevnim.

Ipak, ovo promašuje glavnu temu Jakovljeva učenja. Razlog radi kojeg je Ilija uzet za primjer nije bio taj što je on bio izvanredan čovjek, Jakov je naglasio kako je Ilija bio «čovjek baš kao i mi» (5,17). Upravo je njegova običnost naglašena.

Ilijina molitva nije uzeta za primjer zato jer je proizvela čudesni učinak, već zato jer jasno prikazuje što znači kada bilo tko moli s vjerom: a to je, vjerovati u Božju otkrivenu Riječ, pozivajući se na Božje obećanje Saveza koji je sklopio sa svojim narodom i potraživanje održavanja obećanja.

Molitva pravednika

Zatvaranje neba da ne daje kišu nije bila nova ideja koju je Ilija smislio. Ono je bilo ispunjenje obećanog prokletstva Božjeg Saveza: «Ali ako ne budeš slušao glasa Jahve, Boga svoga… sva će ova prokletstva doći na te i stići će te… Jahve će te udariti sušicom, groznicom, upalom, žegom i sušom, medljikom i snijeti; to će te goniti dok te ne nestane. Nebesa nad tvojom glavom postat će mjedena, a tlo pod tvojim nogama postat će gvozdeno. Kišu tvoje zemlje Jahve će pretvarati u pijesak i prašinu da na te pada s nebesa dok te ne uništi.» (Ponovljeni zakon 28,15, 22-24).

Kao i svaki «pravednik» (Jak 5,16) Ilija je težio uskladiti svoj život s Božjim obećanjima i prokletstvima Saveza (a to je upravo što «pravedan» znači u Starome zavjetu – biti savezno povezan na pravi način s Gospodinom). Ilija je svoj život živio u svjetlu Saveza koji je Bog uspostavio i kada bi molio držao se saveznih prijetnji osudom jednako kao i obećanja blagoslova.

Ovo je, dakle, molitva vjere: tražiti od Boga da ispuni ono što je obećao u Svojoj Riječi. To obećanje je jedini temelj našeg pouzdanja i smjelosti pri traženju. To pouzdanje nije nešto što smo «prikupili» iz naših emocija, već nam je dano i potkrijepljeno Božjim riječima u Pismu.

Istinski «pravedni» vjernici jako dobro znaju vrijednost obećanja njihovog nebeskog Oca. Oni dolaze k Njemu kao što djeca dolaze svojem zemaljskom ocu koji je pun ljubavi. Oni znaju da ako mogu zemaljskom ocu reći, «Ali tata, obećao si…» i ustrajati u traženju ispunjenja obećanja i imati pouzdanja da će otac održati svoju riječ. Koliko više mogu doći pred nebeskog Oca koji je dao Sina Svojega radi našeg spasenja! To je jedini temelj našeg pouzdanja da On čuje naše molitve i ništa više nam i ne treba.

Pravovaljana molitva

Pozivanje na Božja obećanja je ono što je Jean Calvin, slijedeći Tertulijana, nazvao «pravovaljana molitva».

Neki kršćani su razočarani ovime jer kao da se uklanja mistična komponenta molitve vjere. Ne sputavamo li vjeru ako od Boga tražimo samo ono što je obećao? Međutim, ovakvo razočarenje je znak duhovne bolesti, bismo li radije izumili vlastitu duhovnost (po mogućnosti spektakularnu) negoli prihvatili Božju (vrlo često skromnu)?

Borbe koje ponekad doživljavamo u molitvi su često dio procesa kojim nas Bog postupno dovodi do toga da tražimo samo ono što je On već obećao dati. Ta borba nije zato jer se borimo da bismo od Boga dobili ono što mi želimo, već se borimo s Njegovom Riječi sve dok nas ne prosvijetli i pokori da možemo reći: «Ali ne moja volja, nego Tvoja neka bude.» Kao što i Calvin piše, učimo «ne tražiti više negoli to Bog dozvoljava.»

Upravo zato istinsku molitvu nikada ne možemo odvojiti od prave svetosti. Molitvu vjere može moliti jedino «pravednik» koji svoj život usklađuje sa milosti Saveza i Božjim namjerama. Po pitanju molitve (jer ona je mikrokozmos kršćanskog života) vjera (molitva Bogu Saveza) bez djela (poslušnost Bogu Saveza) je mrtva.

Autor: Sinclair Ferguson, poglavlje iz knjige: In Christ Alone [Samo u Kristu]; Prijevod: Danijela Vidaković; Izvor: Ligonier.org