Što muslimani vjeruju o Isusu?

U Kuranu nalazimo spomen Ise, sina Merjeme, odnosno Isusa, sina Marije. Nasuprot kršćanskom učenju da je Isus utjelovljeni Bog, Kuran je kategorički isključiv u tome da je Isa bio samo običan čovjek i Božji poslanik (prorok). Štoviše, manje je važan od Muhameda, koji je po islamskom vjerovanju posljednji poslanik koji je donio savršenu objavu. Po Kuranu, kršćani su iskvarili učenje o tome tko je zaista bio Isus.

No, pogledajmo sljedeće tvrdnje islama koje ponavljaju ono što Novi zavjet kaže:

  1. Isus je rođen od djevice (19,17-21)
  2. Bio je čist od grijeha (19,19)
  3. Bio je čudotvorac (3,49, 5,110).
  4. Nazvan je Mesijom (al-Masī; 4,171)

Prvo ćemo pogledati prve tri stavke, a zatim i četvrtu kao zasebnu.

Ono što svakako upada u oči jest to da Muhamed, po Kuranu također poslanik, nema ni jednu od prve tri karakteristike – ni čudotvorno rođenje, ni liječenje bolesnih čudesnim putem, a ni bezgrešnost (40:55).

S obzirom da po islamskom učenju nitko osim Isusa nije imao ove čudesne karakteristike, teološki gledano, nevjerojatan apsurd je da one u islamu ne znače praktično ništa!

Iako je rođen na čudesan način, bio čudotvorac i bio jedini od islamskih poslanika koji nikada nije počinio grijeh, Isus je u islamu ipak samo običan čovjek i po suštini svog bića ništa drukčiji od Muhameda. Čak će se i nereligiozni složiti da je ovo nelogičan koncept.

Po biblijskoj teologiji ove tri stavke prepričane u Kuranu od izuzetnog su značaja i imaju logički smisao.

Bezgrešno začeće i djevičansko rođenje značajni su iz razloga što Isus nije naslijedio Adamovu grešnu prirodu koja se prenosi po muškoj liniji. Jedino tako je mogao biti bezgrešan i na križu primiti kaznu za grešni ljudski rod i time spasiti one koji vjeruju. Čuda su jedan od dokaza da je on utjelovljenje samoga Boga koji je stvorio svijet, te je u stanju u trenutku manipulirati zakonima prirode.

Kuran nema ovakvo objašnjenje, te su u islamu ove Isusove karakteristike ništa više do zanimljivih, no posve trivijalnih činjenica. Islamski teolozi kažu da je u pitanju bio samo prikaz Božje čudotvorne moći, ali to i dalje ne daje priči ni približno zadovoljavajući smisao.

Pogledajmo i četvrtu stavku – titulu Mesije. Mesija je starozavjetna hebrejska titula i doslovno znači „pomazanik“. Grčki prijevod ove riječi je Χριστός, iz koje dobivamo riječ Krist. U Starom zavjetu izraelski kraljevi su bivali pomazani posvećenim uljem pri okrunjenju. Ovo, primjerice, vidimo opisano u 1. knjizi o Samuelu, gdje prorok Samuel prvo pomazuje Šaula, a zatim Davida kao kraljeve. Ovo je bio simboličan čin, pri čemu prorok potvrđuje da će Bog blagosloviti pomazanika da bude vladar nad Božjim narodom (u to vrijeme samo nad Izraelom). No, ti pomazanici bili su samo blijeda predslika budućeg Mesije kojeg su proroci nagoviještali. On će biti „pomazanik nad pomazanicima“, uspostavit će vječno kraljevstvo i donijeti spasenje ljudima svih narodnosti. Ova brojna starozavjetna proročanstva ispunila su se u Isusu Kristu (Krist je, dakle, titula, a ne ime). Kuran, kao i Novi zavjet, ovu titulu također dodjeljuje Isusu, nazivajući ga al-Masīḥ. Međutim, iako je po Kuranu Isus jedini koji je ikad živio, a kome je ova titula dodijeljena, po islamskom učenju to i dalje nema nikakav poseban značaj. Jedino što ovo označava jest da je on posljednji poslanik poslan židovskom narodu, što u usporedbi s punim biblijskim značajem ovog termina pokazuje da je termin površinski kopiran. Kao i kod prethodne tri stavke, titula Mesije prilično je važna činjenica koju je teološki nemoguće zaobići kao „malo važnu“, i ostaje jedan od pokazatelja Muhamedovog nesistematskog kopiranja kršćanskih i judejskih ideja, tako da je Isusov status u islamu ostao enigmatično neizbalansiran.

Interesantna je i činjenica da se Muhamedu očigledno nije svidjelo to da je po kršćanima Isus bio razapet do smrti, jer je izgleda mislio da je to poslaniku ispod časti, pa je odlučio ovo korigirati time što će potvrditi da je raspeća bilo, ali da je Isusova smrt bila samo privid (4:157-158; islamski teolozi se razlikuju u tumačenju toga što ovaj privid točno predstavlja). No, priča o Isusovom uznesenju na nebo mu je očigledno bila interesantna, jer ju je uključio u svoju verziju.

Na kraju, vrijedi spomenuti i to da je Muhamed očigledno čuo ne samo priče iz Starog i Novog zavjeta, već i legende nastale u vremenu poslije Novog zavjeta. Po vjerovanju kršćana, a i po objektivnoj analizi, ove legende su nastale dosta kasnije i predstavljaju puke mitove, jer se ne uklapaju ni u tok biblijske poruke, niti su potkrijepljene povijesnim i arheološkim činjenicama. No, Muhamed je očigledno čuo ove priče, vjerojatno od nekih kršćana koji su ih u to vrijeme pogrešno smatrali istinitim, i uklopio ih u svoju priču o Isusu. Tako nalazimo da je Marija, majka Isusova, kao dijete bila povjerena na čuvanje svećeniku Zahariji (3:37, preuzeto iz Jakovljevog protoevanđelja), da joj je Isus progovorio dok je još bio u utrobi (19:23, preuzeto u iz egipatskog pseudo-Mateja), da je Isus govorio na nivou odraslih dok je bio u kolijevci (19:29-31 i 3:46, preuzeto iz Arapskog evanđelja o djetinjstvu), kao i da je Isus pretvorio glinene golubove u prave (3:49, 5:110, preuzeto iz Tominog evanđelja o djetinjstvu).

Ovo nam nedvosmisleno dokazuje da su dijelovi Kurana zapravo samo prepričane biblijske priče pomiješane sa kvazi-kršćanskim pričama nastalim prije Muhamedovog doba. Jasno je da Muhamed nije imao dovoljnog razumijevanja judaizma i kršćanstva, već je relativno površno poznavao pojedine aspekte ovih vjera.

Autor: Aleksandar Jovanović