Pitanje što naši pokojni rade sada jedno je od onih koje najdublje dira srce vjernika. Gubitak voljenih otvara ranu, ali istodobno nas tjera na razmišljanje o nebeskoj stvarnosti.
Biblija nam ne daje sve detalje, ali ono što otkriva dovoljno je da nas ispuni nadom i čežnjom za vječnošću s Kristom.
Prije svega, Pavao jasno piše: „Biti s Kristom – mnogo je bolje“ (Filipljanima 1,23). To znači da oni koji su u Kristu sada uživaju blizinu Gospodina na način koji mi na zemlji ne možemo potpuno shvatiti. Njihov život nije završen, nego preobražen. Smrt je samo vrata prema punini zajedništva s Isusom.
Isus na križu obećava razbojniku: „Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luka 23,43). Ovdje nalazimo jednostavnu, ali snažnu istinu – odmah nakon smrti, vjernik biva primljen u prisutnost Gospodina. To nije stanje nesvjesnog sna, nego svjesna radost i mir. Oni su „kod kuće s Gospodinom“ (2. Korinćanima 5,8).
Ali što oni tamo čine? Hebrejima 12,23 govori o „duhovima pravednika koji su došli do savršenstva“. Dakle, oni su oslobođeni grijeha, borbi i slabosti. Njihova je radost potpuna jer gledaju Krista licem u lice. Otkrivenje opisuje duše pod oltarom koje zazivaju Boga i mole (Otk 6,9-11). Dakle, pokojni nisu pasivni – oni na nebu sudjeluju u slavljenju i molitvi, čekajući konačnu pobjedu Božju.
Njihovo štovanje ne prestaje. U Otkrivenju 7,9-10 vidimo „veliko mnoštvo… obučeno u bijele haljine, s palmama u rukama, koji viču: Spasenje Bogu našemu, koji sjedi na prijestolju, i Jaganjcu“. Naši voljeni koji su umrli u Kristu sada su dio tog mnoštva. Njihova pjesma ne šuti, nego neprestano uzdiže hvalu Kristu.
Ispunjena radost
Najdublja ljudska radost je pronaći zadovoljstvo u Bogu. U nebu, ta se radost ispunjava do kraja. Pokojni više ne traže sitne ispunjenja u prolaznim stvarima – njihovo srce potpuno je obasjano Božjom slavom. Njihove oči nisu više zamagljene nevjerom, njihovi jezici nisu sputani grijehom. Oni uživaju Boga u punini.
No, iako su u radosti, Biblija svjedoči da još uvijek čekaju. Otkrivenje 6 pokazuje da mole za ispunjenje Božjeg plana i za dolazak Dana kada će pravednost biti potpuno otkrivena. Oni žive u „već, a još ne“ stvarnosti: već su kod Krista, ali još čekaju uskrsnuće tijela i novo nebo i novu zemlju. Pavao nas podsjeća da će „mrtvi u Kristu uskrsnuti“ (1. Solunjanima 4,16). To znači da njihovo sadašnje blaženstvo nije konačno stanje, nego predokus punine koja dolazi.
Za nas koji ostajemo ovdje, utjeha je u dvostrukoj istini: naši pokojni jesu s Gospodinom i raduju se Njemu, a i mi ćemo, u vjeri u Krista, jednoga dana biti s njima. Nisu izgubljeni, nego nađeni. Nisu nestali, nego prešli u život.
Zato tuga nije posljednja riječ. Pavao piše: „Ne tugujte kao oni koji nemaju nade“ (1. Solunjanima 4,13). Naši pokojni u Kristu sada slave, mole, uživaju i čekaju. A mi, dok hodamo zemljom, učimo od njih – da i sada, u vjeri, nalazimo radost u Gospodinu, sve dok i sami ne stanemo pred Njega.
Amen!