Što je Nietzsche mislio kada je rekao „Bog je mrtav“?

Ne tako davno, ateisti su uhvaćeni u žaljenju. Iako su poricali da Bog postoji, prepoznali su da bi svijet bio bolji s Bogom nego bez njega. Ipak, nalazili su razne argumente i dokaze protiv uvjerenja da Bog postoji – kao što je problem zla i očita sposobnost prirodnih znanosti u objašnjavanju svemira.

Kako se na Boga počelo gledati kao nevažnog za svemir, mnogima je bilo teško pomiriti njegovu prisutnost sa zlom i patnjom. No, što se tiče većine ateista, to je bilo nepovoljno. Vlastitom su procjenom nevoljko došli do nevjere.

Međutim, to nije slučaj s takozvanim „Novim ateistima“ – ljudima kao što su Richard Dawkins, Daniel Dennett, Sam Harris i Christopher Hitchens. Ovi hrabri mislioci ne vide navodno Božje nepostojanje kao povod za žaljenje, već kao priliku za radovanje. Uz to, njihov entuzijazam i popratni žestoki napadi na vjersko uvjerenje nalaze presedan u prošlosti, osobito u djelima filozofa Friedricha Nietzsche iz 19. stoljeća.

Polazište, a ne odredište

Unatoč raširenoj molbi pokreta, najzanimljivije karakteristike Novog ateizma – njegov evangelizacijski žar i militantna retorika – ne potječu od Dawkinsa, Harrisa i Hitchensa. Ustvari, jedino što je bez presedana u njihovim spisima jest slabost njihovog slučaja. Kao što će oprezni čitatelji razabrati, u knjigama Iluzija o Bogu od Dawkinsa, Bog nije velik od Hitchensa ili Pismo kršćanskoj naciji od Harrisa nisu dani uvjerljivi argumenti niti impresivni dokazi. Naprotiv, njihovi argumenti su iznenađujuće anemični. Ako tražite razloge koji će vas nagnati da poglede Novog ateizma doživite ozbiljno, shvatit ćete da ih nećete naći u njihovim djelima.

Dakle, to ne znači da Nietzsche pruža bolje argumente za svoju nevjeru; ne radi ništa takvo. Za razliku od Dawkinsa i kompanije, ne vidi potrebu da to uopće čini. Nietzsche ne vidi ateizam kao zaključak kojeg treba donijeti, već aksiom kojeg treba iskoristiti. Drugim riječima, on ne zagovara ateizam, već od njega odgovara; nevjera je njegova polazna točka, a ne odredište. Na primjer, kada slavno proglašava Božju smrt, to ne čini zato što je pokazao – ili pokušao pokazati – da Bog ne postoji. Umjesto toga, uzima stvar zdravo za gotovo, budući da po njegovom mišljenju, znalci 19. stoljeća poput njega ne mogu više ozbiljno vjerovati u Boga. On tvrdi da je takva vjera „postala nevjerojatna“.

Radosno znanje

Nietzsche daje ovu tvrdnju u knjizi The Gay Science, čiji naziv zaslužuje pozornost. Ovdje „gay“ ne nosi značenje koje je stečeno tijekom posljednjih 50 godina, nego tradicionalno značenje „radosti“. Osim toga, pojam „znanost“ potječe od scientia, latinskog izraza za „znanje“. Dakle, Gay Science se odnosi na „radosno znanje“ – vrstu znanja koje poznavaocu donosi radost. Iz Nietzscheove perspektive, radosno znanje je znanje da je Bog umro.

U naviještanju Božje smrti, Nietzsche ne misli da to treba uzeti doslovno. Po njegovom mišljenju, Bog nikada nije ni postojao, stoga je priča o njegovoj „smrti“ više o čovječanstvu nego Bogu. Nietzsche nagađa da mi ljudi smatramo Božje postojanje neobranjivo i nepoželjno.

A zašto je vjera u Boga nepoželjna? Zato što nas Božja smrt oslobađa od toga da sami postanemo bogovi.

Bog ne umire sam

Da jasno zaključimo, Bog ne umire sam. Kada umire, to znači da moralnost i razum umiru s njime.

Prvo, ako Bog ne postoji, život nema smisla. Gdje ne postoji autor, priča nema svrhu; doista, gdje nema autora, ne može biti ni priče. Osim toga, ako Bog ne postoji, ispada da je moral iluzija, a moralna prosudba postaje puka interpretacija, što znači ništa više od osobnog ukusa.

Drugo, Nietzsche ilustrira fiktivnu prirodu moralnosti pozivajući nas da uzmemo u obzir grabežljive ptice i ovce koje one hvataju. Kada se ptice hrane ovcama, ono što rade nije ni moralno loše niti moralno dobro. Ptice jednostavno djeluju prema svojoj prirodi; moral je nevažan.

Stoga, iako „osuda“ nad ovcama nikoga ne iznenađuje – osim možda ptice – njihova osuda ne odgovara nekoj moralnoj činjenici, već njihovoj razumljivoj sklonosti da ne postanu ptičja hrana. Naravno, kao što Nietzsche ističe , ptice drugačije vide situaciju. No, ni u jednom slučaju ne važe moralne kategorije – a kako vrijedi za ptice i ovce tako vrijedi i za nas. Moralni sudovi izražavaju naše osobne sklonosti; ne odnose se na objektivne stvarnosti.

Konačno, Božja smrt otkriva nemoć razuma. Kada je riječ o ljudskom porijeklu, nevođeni evolucijski procesi su jedina igra u ateističkom svijetu. Budući da evolucija podrazumijeva selekciju za opstanak, intelektualne sposobnosti koje proizlaze iz takvih procesa bile bi dobro prilagođene za opstanak. No, kao što Nietzsche tvrdi, ne postoji nužna veza između opstanka i istine; po svemu što znamo, čisto naturalistički svemir bio bi onaj u kojem bi poznavanje istine onemogućilo, a ne pomoglo opstanku. Dakle, u svjetlu toga, ateist nema razloga da vjeruje u vlastiti razum.

Oslobođen za ropstvo

Za Nietzschea, Božja smrt podrazumijeva kraj smisla, morala i razuma – što znači da vidi posljedice svoje nevjere jasnije nego drugi ateisti njegovog doba kao što su Karl Marx i Sigmund Freud. Međutim, zanimljivo je da Nietzsche vidi te posljedice kao oslobađajuće, a ne kao slabu točku. Ni Bog, odnosno moral, niti razum nas ne ograničava. Slobodni smo živjeti kako nam se prohtije, i činiti sa svojim životima što želimo.

Samo u smislu tog radikalno usmjerenog čovjeka Nietzsche potvrđuje život – i na taj način, drugima škaklja uši. No, naravno, Nietzscheov način ne dovodi do blagoslova, utjehe i života, već do jada, boli i smrti. Neka Bog da našim prijateljima i bližnjima oči da vide istinu.

Autor: Douglas Blount; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Thegospelcoalition.org