Smrt je jedna od rijetkih apsolutnih neizbježnosti u ljudskom životu. Stari je engleski pisac još prije tri stoljeća primijetio da su u životu sigurne samo dvije stvari: smrt i porezi.
Ipak, unatoč velikom napretku moderne medicine, pitanje što se točno događa kada udahnemo posljednji put i dalje izaziva duboko strahopoštovanje. Ljudsko tijelo prolazi kroz određene biološke faze, dok pitanje ljudske svijesti i duše otvara vrata tajni koja nadilazi čisto materijalni svijet.
Biološki procesi i raspadanje tijela
Biološki gledano, prestanak rada srca označava početak niza fizikalnih i kemijskih promjena. Prva faza poznata je kao pallor mortis, odnosno izrazito blijeda boja kože koja nastaje u roku od 15 minuta jer krv prestaje cirkulirati.
Ubrzo nakon toga nastupa algor mortis, faza u kojoj tijelo postupno gubi temperaturu, hladeći se otprilike 1 do 2 stupnja po satu sve dok se u roku od 24 sata ne izjednači s temperaturom okoline.
U narednim satima dolazi do treće faze pod nazivom rigor mortis, odnosno mišićne ukočenosti uzrokovane kemijskim promjenama i nedostatkom kisika. Četvrta faza, livor mortis, uzrokuje taloženje crvenih krvnih stanica u nižim dijelovima tijela pod utjecajem gravitacije, što stvara ljubičaste mrlje na koži.
Posljednji korak jest truljenje i razgradnja tkiva pod djelovanjem mikrobioloških procesa, nakon čega na koncu preostaju samo kosti. Ovisno o sastavu tla i klimi, kosti se mogu razgraditi kroz nekoliko desetljeća ili pak mineralizirati u tlu.
Znanstvena istraživanja i iskustva bliska smrti
No, dok biologija objašnjava propadanje propadljivog tijela, mnogo dublje pitanje jest ono o ljudskoj duši i svijesti. Pitanje o tome postoji li život nakon smrti prisutno je u svim velikim svjetskim religijama. Kršćanstvo uči o vječnom životu i Božjem sudu, dok druge tradicije govore o ponovnom rođenju ili karmi. Međutim, i sama znanost posljednjih godina posvećuje veliku pozornost iskustvima na samoj granici života.
Jedno od najopsežnijih istraživanja na tom području provedeno je između 2008. i 2012. godine. Znanstvenici su analizirali 2060 pacijenata s iskustvom zastoja srca u bolnicama u SAD-u, Velikoj Britaniji i Austriji. Cilj studije bio je istražiti stvarna mentalna iskustva u trenucima kliničke smrti i utvrditi radi li se samo o halucinacijama ili o autentičnim percepcijama.
Među preživjelima koji su mogli odgovarati na pitanja, oko 39% njih potvrdilo je da su imali određeni oblik svijesti dok im je srce bilo zaustavljeno. Mnogi su opisivali dubok osjećaj mira, ubrzan tijek misli, izrazito izoštrena osjetila te osjećaj odvajanja od vlastitog tijela. Drugi su svjedočili susretu s jarkim svjetlom, nepoznatim glasom ili mističnom prisutnošću koja ih je okruživala.
Naročito su fascinantni bili slučajevi u kojima su pacijenti uspijevali u potpunosti točno rekonstruirati događaje iz bolničke sobe. Jedan je pacijent do najsitnijih detalja opisao rad medicinskog osoblja, upotrijebljene postupke pa čak i specifične rečenice koje su izgovorile medicinske sestre dok je bio klinički mrtav. Sljedećeg je dana bez greške identificirao tim koji mu je spasio život.
Istraživači objašnjenja ovih pojava danas dijele u tri kategorije: psihološka, fiziološka i transcendentna. Fiziološki modeli traže uzroke u nedostatku kisika i reakcijama mozga, dok psihološki govore o zaštitnom obrambenom mehanizmu uma. Transcedentni model, s druge strane, ostavlja prostor mogućnosti da ljudska svijest može funkcionirati neovisno o fizikalnom tijelu.
Za kršćane, ovi znanstveni uvidi samo dodatno naglašavaju istinu koju Sveto pismo odavno navodi: fizička smrt nije konačni kraj ljudskog postojanja. Dok tijelo prelazi u prah, ljudska duša nastavlja svoj put prema vječnosti u Božjoj prisutnosti.
