Što uistinu znači umrijeti u braku?

Svi žudimo za intimnošću. Za time da pronađemo i ostanemo povezani s tom osobom koja nas potpuno poznaje i duboko ljubi. No, imamo prirodnu sklonost prema sebičnosti i ponosu, osobinama koje oslabljuju povezanost i dovode do nepovjerenja i izolacije. Umirati sebi, međutim, omogućuje oproštenje, pomaže nam pokazati plodove Duha i vodi ka snažnom i uspješnom braku.

Prije šesnaest godina, samoljublje je gotovo uništilo moj brak i odvelo mene i mog muža u odvjetnički ured po razvod. Nasamo smo oboje vapili Bogu i tražili Njegovu pomoć.

Bog je odgovorio i pokazao nam da ako želimo spasiti naš brak, moramo umrijeti sami sebi, odreći se ponosa i sebičnosti kako bi On neometano mogao živjeti kroz nas.

Razmislite o Isusovim riječima, koje je izgovorio neposredno prije svoje smrti, u Luki 9,23: „Hoće li tko za mnom poći, neka se odrekne samoga sebe, i neka svaki dan uzme svoj križ, i neka me slijedi.“

Kada većina nas razmišlja o križu, mislimo na Božju nevjerojatnu ljubav, oprost i milost. Možda razmišljamo o Božjem daru spasenja i promijenjenom životu. I dok križ prikazuje živopisnu sliku svega toga, učenici kojima je Isus govorio vjerojatno su zamišljali nešto jezivo. Križ kojeg su poznavali bio je instrument mučenja na kojem su se pogubljivali samo najgori kriminalci.

No, Isus je to promijenio kad je Bog „Njega, naime, koji ne upozna grijeha, za nas grijehom učinio da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (2. Korinćanima 5,21). Drugim riječima, križ predstavlja ono što nije zasluženo. Isus, koji je bio bez krivnje, podnio je kaznu koju smo mi zaslužili kako bi nam pružio milost koju mi nismo.

Dakle, kao Njegovi sljedbenici, On nas poziva da ga oponašamo i stavimo na stranu ono što mislimo da možemo zaslužiti ako ponudimo ljubav, oprost i milost našem supružniku.

Moj ponos mi govori da se usredotočim na sebe – moje želje, osjećaje i žudnje. Bez kontrole, ubrzo se počnem osjećati obespravljeno, lišeno i ogorčeno. Međutim, kad se sjetim da sam zaslužila smrt, ali umjesto toga dobila dar života, moj osjećaj za pravima umire, velikodušno stvarajući ljubav.

Umiranje sebi nas oslobađa da oprostimo.

Prema Marku Ashtonu, pastoru Crkve Kristovog zajedništva, umiranje sebi omogućuje vjerniku da slobodno oprosti. „Ako ste već ‘mrtvi’, onda nemate ništa za izgubiti, ništa za pogaziti, ništa za zaštititi“, kaže. „Možete pustiti svoj ego i osloboditi zatvorenika. Ironija je u tome da, kad to učinite, shvaćate da ste zatvorenik neopraštanja bili upravo vi.“

Ponos je taj koji nas tjera da se držimo uvrijeđeni i dovodi do toga da se gorčina ukorijeni. Ali djeca Božja moraju biti poznata po ljubavi. Kada umiremo sebi, razapinjemo svoj ponos i otvaramo srca za Božje iscjeljenje, pomirenje i obnovu ljubavi.

Umiranje sebi potiče plodove Duha.

U Galaćanima, poglavlju 5, Pavao daje dvije suprotne slike: osobu koja je zaokupljena sobom i osobu koja se podlaže Duhu Svetomu. Samoljublje ili hranjenje tijela, kaže Pavao, dovodi do svakakvog ponašanja koje uništava odnose, poput svađa, ljubomore, izljeva bijesa, sebičnih ambicija, zavisti i „i tome slično“ (Galaćanima 5,19-21). Razvodne parnice pune su pojedinaca koji žive na ovaj način.

Međutim, oni koji su predani Duhu Svetom žive živote obilježene ljubavlju, radošću, mirom, strpljivošću, ljubaznošću, dobrotom, vjerom, nježnošću i samokontrolom, a ta ponašanja imaju suprotan učinak na brak. Tamo gdje zavist razdvaja, ljubav spaja. Tamo gdje svađa demoralizira, radost nadahnjuje. Tamo gdje izljevi bijesa ranjavaju, strpljivost i ljubaznost liječe.

U braku umiranje sebi dovodi do života, onakvog kakvog je Bog namijenio kada je u Postanku 2,24 rekao da će dvoje postati jedno.

Prema Kimi Milleru, iz Lifegate Crkve u Omahi, Nebraski, kada umiremo sebi, lakše je pomaknuti naš fokus sa „sebe“ na „nas“. „Mislim da previše puta čujemo da je brak 50/50“, kaže Kimi. „Jednom sam čitala knjigu koja govori o načelu 100/0. Ideja ovog načela je da volimo druge sa 100% sebe – nikada ne očekujući ništa zauzvrat.“

Ovako nas Isus voli. Dao je samog sebe potpuno, do smrti, kako bismo mi mogli živjeti.

„Kad volim 100 posto s 0 posto očekivanja, nikad neću razočarati“, kaže Kimi. „Slobodna sam voljeti, jer to odlučujem, a ne zato što se osjećam da je to moja dužnost ili obaveza.“

Bez Krista nismo sposobni dosljedno ponuditi ovakvu velikodušnu, požrtvovnu ljubav. Ali kad umiremo sebi, ostavljajući našu volju po strani i pokoravajući se Božjem Duhu, Njegova ljubav počinje teći kroz nas.

Na primjer, kada se Kimi osjeća frustrirano ili ljutito na svog supružnika, obraća se Bogu u molitvi. „Često sam morala reći: ‘Gospodine, trebam da ga sada voliš kroz mene, jer nisam uopće sigurna da mi se sviđa!’“ Tijekom ovih vremena pomaže razmišljanje o Božjoj velikoj ljubavi. „Sjetim se kako mogu biti teška osoba, ali Bog me i dalje voli. I oprašta mi. Kako onda ne bih mogla učiniti isto za čovjeka kojem sam se obećala za cijeli život?“

Umiranje sebi potiče bračnu intimnost.

Prema pastoru Marku, „kada ste mrtvi, poniznost i podložnost dolaze mnogo lakše. Nema volje za prevlast. Nema traženja prava. Nema potrebe za kontrolom.“ To nam omogućuje demonstriranje podložnosti koja nam se zapovijeda u Efežanima, 5. poglavlju. Kako umiremo sebi, „naše ponašanje podiže drugu osobu, usredotočujući se na njezine potrebe i pokazujući joj da je voljena. Kad se ponašamo na taj način, intimnost raste.“

Samoljublje je korijen ponosa i gorčine, a to je suprotno od bračne intimnosti. No, kad umiremo sebi i pokoravamo se Duhu Svetomu, Božje spajanje, iscjeljivanje i obnavljanje ljubavi neometano prolazi kroz nas, što dovodi do snažnog i uspješnog braka.

Autorica: Jennifer Slattery; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Crosswalk.com