Prava pozadina Isusovih riječi „Neka mrtvi sahranjuju svoje mrtve“ nudi iznenađujuće dubok uvid u Božji poziv i ljudska odgađanja.
Zašto su Isusove riječi zvučale tako radikalno u židovskom svijetu?
Scena iz Evanđelja na prvi pogled izgleda surovo. Čovjek prilazi Isusu s naizgled potpunim opravdanjem i moli da najprije ode pokopati svoga oca. U židovstvu prvog stoljeća, pokop roditelja nije bio samo obična dužnost – bio je to vrhunac pete Božje zapovijedi o poštivanju roditelja.
Zapisi tog vremena, poput Mišne, navode da je obveza pokopa bila toliko iznad svih ostalih da je čovjeka u tom trenutku oslobađala od svih drugih vjerskih dužnosti, pa i od svakodnevne molitve. Nitko u tome društvu ne bi odbio sinovljevu molbu.
U cijelom Starom zavjetu postojala su samo dva izuzetka od toga pravila. Veliki svećenik i nazirej, osobe potpuno posvećene Božjoj prisutnosti, nisu se smjele približiti mrtvom tijelu, čak ni u slučaju smrti vlastitih roditelja. Kada Isus traži od običnog čovjeka da stavi slijediti Njega ispred pokopa oca, On ne postupa kao okrutni učitelj. On time postavlja neviđenu tvrdnju o svom identitetu. Isus time jasno poručuje da je na putu prisutna sama Božja prisutnost koja nadilazi svaku drugu zemaljsku obvezu.
Dodatno, usporedba s prorokom Elijem naglašava ovu razliku. Kada je Ilija pozvao Elizeja, dopustio mu je da se vrati i oprosti s obitelji. No kada čovjek traži isto od Isusa, dobiva odgovor da nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje. Isus time pokazuje da je nastupilo nešto daleko veće od doba proroka.
Što zapravo znači Isusov poziv i koja se opasnost krije u riječi „prvo“?
Povijesni i kulturni kontekst otkriva da otac iz evanđeoske priče vjerojatno nije ležao mrtav u trenutku toga razgovora. U klimatskim uvjetima onoga vremena, pokojnici su se pokapali istoga dana, prije zalaska sunca. Da je otac doista umro tog jutra, sin bi bio kod kuće, razderane odjeće i u žalosti, spreman za sprovodnu povorku.
Stručnjaci objašnjavaju da je izraz „dopusti mi da najprije pokopam oca“ u toj kulturi bio čest idiom. Značio je želju da sin ostane kod kuće i ispunjava svoje obiteljske dužnosti sve dok otac ne umre, što je moglo potrajati godinama. Druga mogućnost odnosi se na židovski običaj sekundarnog pokopa, gdje se nakon godinu dana skupljaju kosti pokojnika u posebnu kosturnicu. U oba slučaja, čovjek nije tražio jedno poslijepodne za sprovod, nego odgodu od godinu dana ili čak cijelog desetljeća.
Kada Isus kaže „Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve“, On koristi riječ „mrtvi“ u dvostrukom smislu – oni koji su duhovno uspavani mogu se brinuti o stvarima prolaznoga svijeta, dok su živi pozvani naviještati Božje kraljevstvo. Opasnost za svakog vjernika rijetko leži u izravnom odgovoru „ne“ Bogu. Opasnost se krije u riječi „prvo“.
Ljudi često govore da će slijediti Boga čim završe školu, stabiliziraju financije, podignu djecu ili riješe trenutne životne brige. Odgađana poslušnost izvana izgleda kao razumnost i pobožnost, ali u stvarnosti djeluje kao tiho odbijanje. Isusov poziv nije ukidanje obiteljskih dužnosti, nego podsjetnik da Božje kraljevstvo ne čeka praktičnije trenutke.
Njegove riječi nisu stvorene da bi nas preplašile, nego da nas probude dok prolazi pokraj nas. Krist koji je izgovorio ove riječi sam je kasnije položen u grob, ali ga je i pobijedio. Zbog toga Njegov poziv nosi poruku nade – smrt i prolaznost više nemaju posljednju riječ, a život u Božjoj prisutnosti počinje već danas.
