Jedna od najtežih i najčešće pogrešno shvaćenih rečenica u Starom zavjetu nalazi se u Postanku 9,25, gdje nakon potopa Noa izgovara: „Proklet neka je Kanaan! Najniži sluga neka bude svojoj braći.“
Mnogi su kroz povijest ovu izjavu pogrešno koristili kako bi opravdali rasizam ili ropstvo, no pažljivo čitanje biblijskog teksta pokazuje da takvo tumačenje nema uporišta u Svetom pismu.
Nakon potopa Noa je zasadio vinograd, opio se vinom i ostao ležati gol u svom šatoru. Ham je vidio oca u takvom stanju i s prijezirom o tome obavijestio svoju braću, dok su Šem i Jafet, iskazujući poštovanje, pokrili oca ne gledajući njegovu golotinju (Postanak 9,20-24).
Zanimljivo je da Noa nije prokleo Hama, nego njegova sina Kanaana. Razlog postaje jasniji u nastavku Knjige Postanka, gdje se opisuje podrijetlo naroda koji će kasnije imati važnu ulogu u izraelskoj povijesti. Kanaan je postao praotac Kanaanaca, naroda koji će stoljećima poslije živjeti u Obećanoj zemlji, piše Gotquestions.org.
Izraz „sluga nad slugama“ hebrejski je način izražavanja kojim se naglašava najniži mogući položaj. Noina izjava nije osobna osveta, nego proročanstvo o budućnosti kanaanskih naroda.
Ono se ispunilo kada su Izraelci, potomci Šema, pod Jošuinim vodstvom osvojili kanaansku zemlju. Primjerice, Gibeonci su postali „drvosječe i vodonoše“ za izraelski narod (Jošua 9,27), što odgovara Noinom proročanstvu.
Važno je naglasiti da ovo prokletstvo nije bilo usmjereno protiv svih Hamovih potomaka niti protiv bilo koje današnje etničke skupine. Noa izričito spominje samo Kanaana, a ne njegovu braću Kuša, Misrajima (Egipat) ili Puta. Stoga se ovaj tekst ne može koristiti kao opravdanje za rasnu nadmoć ili diskriminaciju.
Istodobno, Noa izgovara blagoslov nad Šemom, iz čije će loze doći Abraham, izraelski narod, a naposljetku i Isus Krist. Jafetu također naviješta blagoslov, a mnogi tumači u tome vide nagovještaj uključivanja pogana u Božji narod kroz Evanđelje.
Noina izjava o Kanaanu stoga nije moralna osuda cijelog naroda, nego proročki pogled na povijest koja će uslijediti. Ona podsjeća da je Bog gospodar povijesti i da, unatoč ljudskom grijehu, ostvaruje svoj plan spasenja. Taj plan svoj vrhunac doseže u Kristu, po kojem se ispunjava obećanje dano Abrahamu da će „u njegovu potomstvu biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji“ (Postanak 22,18).
