Gostovanje svećenika Željka Lovrića u emisiji Nedjeljom u 2 donijelo je osvježavajuće iskren pogled na svećenički poziv, osobne gubitke i kršćansku službu u suvremenom svijetu.
Lovrić, koji za sebe kaže da odskače od prosjeka, naglasio je važnost autentičnosti u radu s ljudima. “Dao sam se na pozornicu da ljudi ocijene kako radim”, istaknuo je, dodajući kako sustav često preferira poslušne, dok on nastoji biti prisutan tamo gdje je pomoć najpotrebnija.
Od dječjeg zagrljaja “Isusa” do očinske figure
Njegovo djetinjstvo obilježio je nedostatak oca koji je radio u Njemačkoj i strogi odgoj majke koja je sama podizala šestero djece. Ključnu ulogu odigrala je baka koja je nadoknađivala majčinsku nježnost. Posebno je dirljivo sjećanje na prvi ulazak u crkvu kada je župnika zamijenio za samog Krista.
“Potrčao sam k njemu, zagrlio ga i povikao: ‘Isuse, pa ti si živ!’ Bio sam razočaran da on nije Isus, ali kad već nije Isus, može mi biti tata.”
Taj je župnik postao očinska figura i uzor koji je svojom prisutnošću, bez velikih riječi, potaknuo tridesetak mladića iz te župe na svećenički poziv.
Lovrić je otvoreno progovorio o trenucima krize i odluci da postane svećenik, što je značilo i prekid s tadašnjom djevojkom. Taj trenutak opisuje kao bolan, ali prožet dubokom vjerom.
“U meni je eksplodirala želja da budem svećenik i o tome sam razgovarao sa svojom djevojkom. Plakali smo oboje. Ona je rekla kako ne želi stajati na putu Bogu i dala mi je blagoslov.”
Govoreći o celibatu, priznao je da svaki muškarac ima želju biti otac, ali da se to očinstvo kod svećenika ostvaruje kroz brigu o drugima. Istaknuo je da je to žrtva za viši ideal.
Razočaranja i nove svrhe
Život ga nije štedio ni izdaja. Od 9 ljudi koje je smatrao najbližima, čak 7 ga je razočaralo. Taj krah odveo ga je čak u Čile kako bi u samoći pronašao mir. Danas tu bol pretvara u rad za zajednicu, pokrećući psihološka savjetovališta i pomoć djeci s poteškoćama.
Smatra da je “ispovijed terapija i za mene i za vjernika”, a poseban odnos ima i prema životinjama, ističući: “Tko ne voli pse, ne voli ni ljude.” Najveću životnu lekciju dobio je uz bolesničku postelju svoje sestre.
“Sa sestrom sam bio 6 mjeseci danju i noću te čuo svaki jauk. Sestra me naučila živjeti svojim umiranjem.”
Kroz njezin odlazak shvatio je da u patnji nestaju sve maske i ostaje samo ogoljeno, dostojanstveno ljudsko biće. Njegova priča podsjeća nas da kršćanstvo nije samo u bivanju “poslušnim i uklopljenim”, već u hrabrosti da budemo prisutni u tuđoj boli.
Kao nasljednici Apostola Petra a u celibatu ??? Petar je bio oženjen..Ako ne možeš za svoju kuču brinuti kako češ za Božju???.Dobar muž jedne žene itd..Piše u Božjoj Riječi