Tišina koja nastupi nakon 40 godina neprestanog rada i davanja često je najteži teret koji čovjek ponese u starijoj dobi. Jedan 65-godišnji muškarac nedavno je podijelio svoje potresno iskustvo o trenutku kada je shvatio da ga više nitko ništa ne pita.
Cijeli je život bio čvrst stup obitelji, onaj koji odlučuje i nosi sve na svojim leđima, a onda se jednog dana probudio u svijetu koji kao da ga je jednostavno isključio.
Problem se krije u dubokoj krizi identiteta. Godinama je gradio sebe kroz ulogu hranitelja, oca koji rješava svaki problem i uspješnog radnika s 35 godina staža. Psiholozi ovaj bolan proces nazivaju “izlazak iz uloge”. Kada te vanjske funkcije izblijede s odlaskom u mirovinu ili potpunim osamostaljenjem djece, u srcu ostaje siva praznina koju je najlakše opisati kao osjećaj beskorisnosti.
Jedna od najtežih lekcija koju je ovaj 65-godišnjak morao naučiti jest razlika između toga da vas netko treba i toga da posjedujete unutarnju svrhu. Prava svrha mora doći iz dubine bića, iz onoga što nas istinski ispunjava, a ne iz stalnog rješavanja tuđih problema. Kroz volontiranje i male, svakodnevne radosti, shvatio je da njegova ljudska vrijednost ne proizlazi iz tuđih potreba ili poslovnih rezultata.
Gledati djecu kako postaju uspješni roditelji donosi veliki ponos, ali i tihu spoznaju da im više niste nužni za preživljavanje. Unuci su u tom prijelazu postali neočekivan izvor utjehe. Oni ne traže upute ni gotova rješenja, već traže samo njegovo prisustvo i zajedničko vrijeme.
Ova životna faza nije dokaz da više ne vrijedite, već poziv da izgradite novu verziju sebe. Praznina je zapravo prilika da otkrijete tko ste bez pritiska uloga i očekivanja. Razgovor o usamljenosti prvi je korak prema novoj vrsti bliskosti koja se temelji na onome što jeste, a ne na onome što dajete.
Svima je tako,nekima više,nekima manje…ja sam među takvima koji nikome više netrebam….jedino kada dajem onda me svi vole…čak im je i mobitel težak da me nazovu i pitaju kako sam i dali mi treba nešto…..nekada nije bilo tako dok smo živjeli u ” mraku “….na žalost netko je upalio svijetlo i mi u lijepim godinama smo stavljeni u ropotarnicu
Daj se skuliraj . Tek ti počinje život. Neka svi uzmu svoj dio odgovornosti a ti uživaj. Imam 73 godine i 49, 5 godina rada. Sad tek uživam. Pozdrav
U cemu uzivas,niti mozes jesti niti piti niti hodati niti putovati niti sexati niti si kome potreban niti drzavi koristan i mnogima smetas samo ti nitko nece reci okrani se malo u zbilju.To nije uzivanje vec patnja protiv prirode.pizdrav.
Treba se okrenuti sebi kao novoj osobi i pokušati istražiti se i nadoknaditi hobije za koje nismo imali prije toliko vremena
Najtuznije je kada shvatimo da nas djeca ne trebaju. I mi bismo se druzili i gledali svoje plodove kako zriju. Oni to ne razumiju
Treba znati tko ste i što ste.
Izgubili ste sebe.
Pronađite novi interes za sretan život.
Niste napušteni nego ,,prazni,,
Popunite veseljem svoj daljnji život.
Uživajte u svom prijegodišnjem uspjehu,djeci,unučad.
Zašto očajavati
Počnite shvaćati vrijednost sebe.
Ako ne volite i ne cijenite sebe,
Što,,vam,,drugi moraju govoriti i hvaliti vas.necete druge usrećiti ako vi niste sa ničim sretni.
Ja cijenim svoj život i kad je teško i kad je sve ok.
Jer postujem sebe.
Tuko bezobrazna neznana i zla . Uskoro ce ti se ove rjeci obit o glavu, jer peiroda kaznjava osorne i bahate. Pogotovo ovakav tekst kretenski napisat covjeku. Moze te sram bit koliko ne razumjes a koliko mislis da kuziš
Razumijem da želiš pomoći, ali ovakav tip poruke može zvučati dosta pojednostavljeno i pomalo nametljivo. Nisu svi ljudi u stanju samo “odlučiti” biti sretni ili pronaći smisao u trenutku kad im je teško.
Ponekad ljudima ne trebaju savjeti ni rješenja, nego malo razumijevanja i prostora da izraze kako se osjećaju. Suosjećanje i podrška često znače više od motivacijskih poruka.
Možda je bolje prvo saslušati osobu i priznati da joj je teško, umjesto da se odmah nude gotova rješenja.