Nakon nekoliko tjedana izbivanja iz grada, katolički egzorcist Stephen Rossetti doživio je prizor koji ga je duboko potresao – ne zbog nečega izvanrednog, nego upravo zbog njegove zastrašujuće običnosti.
Po povratku u urbanu sredinu svratio je u veliku trgovačku kuću kako bi kupio potrepštine za redovnice. Tek dvadesetak minuta kasnije, kako sam piše, dogodilo se tiho, ali snažno otkrivenje.
Počeo je promatrati lica ljudi oko sebe i ono što je vidio nije mogao zanemariti. „Svi su izgledali jadno. Lica su im bila napeta, pogledi bez radosti, tjeskobni i razdražljivi. Nitko nije bio sretan“, zapisao je u svom dnevniku.
Nesreća kao normalno stanje
Rossetti odmah postavlja pitanje koje se nameće samo od sebe: je li to nešto novo ili samo nešto na što smo se navikli? Prisjeća se sličnog iskustva od prije nekoliko desetljeća, kada se nakon boravka u samostanu ponovno vratio u „civilni svijet“. Ljudi su, kaže, i tada izgledali nesretno. Toliko je to postalo uobičajeno da se doživljava kao normalno stanje.
U toj „normalnosti“, upozorava, skriva se duboki problem. Mnogi ljudi osjećaju da nešto nije u redu, ali ne znaju točno što. Krivnju prebacuju na politiku, društvo, vladu ili okolnosti. No zaključak do kojeg Rossetti dolazi mnogo je jednostavniji i istodobno teži: ljudi su nesretni, a ne znaju zašto niti kako izaći iz tog stanja.
U snažnom kontrastu s tom slikom beznađa opisuje božićno druženje svog egzorcističkog tima. Smijeh, osmijesi i istinska radost, kaže, ispunili su prostor. „Mračna skupina? Nimalo“, piše s dozom humora. Upravo u blizini svetih ljudi, dodaje, ponovno je vidio Evanđelje na djelu.
Rossetti upozorava da svijet bez vjere postaje svijet bez radosti. Kako slabi prakticiranje vjere, ljudi postaju sve nesretniji, često ne znajući ni razlog ni izlaz. Na kraju se obraća čitatelju jednostavnim pozivom: pogledajte lica oko sebe. Usporedite živote onih koji zrače radošću i onih koji su bez nje – i sami otkrijte gdje se nalazi istinska, trajna radost.
