Potresno svjedočanstvo legendarnog nogometaša Josipa Šimunića: “Bog mi je dao kćer, On ju je i uzeo”

Legendarni stoper hrvatske nogometne reprezentacije Josip Šimunić svjedočio je u crkvi na Svetom Duhu.

Bivši hrvatski nogometni reprezentativac, legendarni stoper Josip Šimunić, hrabro je 2023. godine stao pred lica stotina mladih tijekom „Duhovno-duhovitih večeri“ u crkvi na zagrebačkom Svetom Duhu. Unatoč emocijama koje su ga pritiskale, jasno je i glasno svjedočio o svojoj osobnoj tragediji i o vjeri koja mu je bila jedini svjetionik kroz mračne trenutke života.

Šimunić je započeo drhtavim glasom: „U životu mi se prije pet godina dogodila tragedija. Supruga i ja smo izgubili – možda je to pogrešno rečeno – naša kći je dobila gripu i za tri dana preminula. Preminula je na Uskrs.“ 

Te riječi, izrečene pred dupkom punom bazilikom, odmah su dotaknule srca prisutnih. U samo nekoliko rečenica, predstavio je svoju najdublju bol – gubitak djeteta.

Pitanja bez odgovora

„Zašto? Kako?“ – pitao se Šimunić naglas, priznajući da su to pitanja koja mu i dalje odzvanjaju u glavi. Ipak, brzo je konstatirao: „Tko je kriv? Nitko nije kriv, tako je trebalo biti.“ Ovim riječima pokazuje kako su tragedije ponekad izvan našeg razumijevanja, dio šire Božje zamisli.

Iskreno je poručio:

„Danas mogu ovdje stati pred vas i svima reći: Bez dragoga Boga, bez Isusa Krista, bez vjere, bez ljubavi, nema apsolutno ništa, nema tu sreće… Svi moramo svakog dana pronaći snagu ispitati samog sebe – kako možemo biti bolji, kako se možemo popraviti.“

Pitanje iz publike: ljutnja prema Bogu?

Nakon svjedočanstva, prisutni su imali priliku postaviti pitanja. Netko je upitao je li bio ljut na Boga zbog gubitka djeteta. Šimunić je odgovorio jasno i s dubokom smirenošću:
„Ja se ne mogu ljutiti na dragog Boga. Dragi Bog mi je dao kćer, dragi Bog ju je uzeo. Ja sam mu zahvalan što mi daje snagu da vam danas pričam o njoj.“

Dodatno je objasnio da poznaje ljude koji su izgubili djecu i osjećaju ljutnju na Boga – voli ih i razumije, ali sam osobno odabrao drugačiji put.

Trajna utjeha i nada

„Nitko na ovom svijetu neće vratiti moju kćer, ali imam utjehu.“ Tako je zaključio svoje svjedočanstvo – ne s riječima očaja, nego s porukom nade. Dodao je da njegova vjera uključuje i nada u ponovno zajedništvo s kćeri nakon životne smrti: „Sad je do mene, da jednog dana kad preminem, zaslužim otići gore kod nje i biti kod nje.“

Njegove riječi nisu bile samo osobno svjedočanstvo – bile su poziv svima prisutnima da prepoznaju moć vjere, molitve i zajedništva. U jednakoj mjeri poručio je koliko je važno prakticirati samoproučavanje, preispitati svoje odnose prema Bogu i drugim ljudima, i svakodnevno raditi na sebi: „Kako možemo biti bolji, kako se možemo popraviti.“

Završna refleksija

Ovo svjedočanstvo vidi se ne samo kao trenutni događaj, već kao trajna poruka – da vjera može biti oslonac kada sve drugo posustaje. Šimunić je pokazao kako i osoba iz javnog života, poznata po nogometu i natjecanjima, može otvoreno govoriti o krhkosti, gubitku i unutarnjem ozdravljenju kroz molitvu i zajednicu. Njegove riječi o gubitku u mnogočemu podsjećaju na starozavjetnog patnika Joba.

U videu u nastavu možete poslušati Josipovo svjedočanstvo: