Liječnik je rekao: „Nitko vas ne bi krivio da pobacite bebu s Downovim sindromom“ – majčin je odgovor savršen

Downov sindrom nije bio kraj našeg svijeta, nego njegov početak.

Svjedočanstvo majke djeteta s Downovim sindromom
Foto: Facebook

Nedugo nakon našeg vjenčanja, Brian mi je rekao da bi volio ići u vojsku. Uvijek smo razgovarali o njegovoj budućnoj karijeri o služenju u nekakvoj instituciji, ali je to a mene bila jako daleka budućnost.

Moj tata je bio u mornarici dok nije otišao u mirovinu zbog liječničkog razloga, tako da sam bila upoznata sa svime i uvijek sam u sebi nosila taj američki ponos. Divila sam se zastavi, himni, a suze su mi navirale na oči kada bih vidjela sve te vojnike.

Divila sam se njihovoj žrtvi i njihovim suprugama, ali nikada nisam imala želje postati jedna od njih. Taj poziv je bio nešto što nisam imala u sebi. To jest, dok moj suprug nije mogao prestati pričati o postajanju vojnikom.

Foto: Vlasništvo Hannah Seadschlag

Mogla sam vidjeti da gori za to tako da smo skupili informacije. Tada sam saznala da sam trudna. Nešto što nismo planirali tijekom prve godine braka i zbog saznanja da ćemo neko vrijeme biti razdvojeni dok je on bio na vojničkim vježbama i treniranju. No obitelji diljem svijeta su u istoj situaciji tako da smo nastavili.

Odlučili smo napraviti genetsko testiranje kako bi saznali spol djeteta prije nego Biran ode u službu. Nije ga trebalo biti 8 mjeseci. No rano u mojoj trudnoći sam imala problem te sam dobila preuranjene trudove. Krvarenje, širenje, trudove. Sve. No liječnici su odbili „umjetnim putem sačuvati život“ moje bebe jer su rezultati pokazali da ima Downov sindrom. Nisu bili potpuno sigurni u taj rezultat jer sam imala problema sa posteljicom pa je rezultat mogao biti lažno pozitivan.

Morala sam biti na strogom mirovanju do 20-og tjedna trudnoće. Cijelo sam to vrijeme krvarila. Brian je otišao na trening od 8 mjeseci tijekom tog vremena. Zbog pozitivnog testa sam išla na dodatne pretrage.

Ultrazvuk je bio normalan bez markera za Downov sindrom. Došao je anatomski snimak te je bio prilično normalan osim jedne sitnice. Da nisam otišla na genetičko testiranje rekli bi da je ta sitnica apsolutno ništa. Kako bih bila sigurna, poslana sam specijalistu. Prvo mi je hladan i služben savjetnik pokušao dati neke savjete.

Rekli su mi koje su mi opcije te su me neprestano molili da odem na dodatna testiranja kako bi dobila sigurnu dijagnozu prije nego bude „prekasno“. Odbila sam. Tada sam vidjela stručnjaka za razvoj srca bebe. Ne mogu se sjetiti njegovog imena, ali ću mu zauvijek pamtiti lice.

Dok sam ležala na hladnom krevetu u sobi za ultrazvuk, tresući se od nervoze, on mi je prišao kao da nema brige na svijetu. „Evo ovako, malo si dalje odmakla u trudnoći nego što to inače bude, ali ako si zabrinuta mogu požuriti testiranje kako bi imala vremena…“

Tada još nije napravio ultrazvuk. Ponovno sam odbila. Započeo je vaginalni ultrazvuk. Ja nisam stručnjak za čitanje slika ultrazvuka, ali sam odmah znala da nešto nije u redu. S mojim osnovnim znanjem ljudskog tijela, znala sam da obje polovice srca trebaju biti prilično jednake. Adalinine nisu bile. Jedna je bila puno manja od druge. Kao da se neće razviti. Počela sam plakati.

„Budući da ne znamo ima li tvoj fetus trisomiju 21, mogu postojati različiti razlozi za ovaj problem. Ako sve bude išlo normalno, srce se može kasnije razviti. No ako fetus ima T21 tada će imati neke ozbiljne srčane probleme. Ako može preživjeti stres poroda s ovim srcem, tada će trebati operaciju ili transplantaciju srca. I to samo ako uspijete i doći do porođaja. No to ne možemo znati bez dodatnih testiranja.“

Nisam puno pričala nakon toga. Mnogo sam plakala. Moja me je mama držala za ruku i cijelo se vrijeme molila. Ne sjećam se što sam tada razmišljala osim što sam bila uplašena. Samo strah. I tuga. Tuga što se o tom savršenom biću, o toj djevojčici s kojom sam se toliko povezala, govori kao da je već mrtva. U tom sam trenu odlučila da moram znati. Tako da sam pristala na amnio test.

„Znam da ste rekli ‘ne’ prekidanju trudnoće, ali nitko vas ne bi krivio. Teško je imati djecu, a još je teže imati djecu s posebnim potrebama. Sve će vam se svoditi na odlaske liječniku i operacije…“, sigurna sam da je neprestano pričao dok se ta užasno bolna igla zabijala kroz moj trbuh i ravno u utočište moje kćeri, no ja nisam slušala.

Samo sam se molila i plakala – molila sam se da joj srce bude dobro, molila sam se da ju igla ne ozljedi, molila sam se da ne pobacim. Molila sam se da se rodi živa. Molila sam se da na mene pređu svi njezini problem. Da sam birala koja od nas treba preživjeti, izabrala bih nju.

Trebalo je dva tjedna da izađu rezultati. „Moj će vas ured nazvati s rezultatima osim ako ne nađemo još nešto“. To je bilo to. Sjećam se da sam sjedila na suvozačkom sjedalu dok nas je moja mama vozila kući, osjećala sam se otupjelo. Pitala me kako se osjećam te se sjećam da sam rekla nešto kao: „Sigurna sam da nema Downov sindrom. Bit će u redu“. Ne znam je li taj „mir“ koji sam osjećala bio moj način nošenja sa svime što sam čula ili sam samo nijekala istinu.

Ta dva tjedna su bila najduža u mom životu, i najstrašnija. Brian i ja smo mogli komunicirati samo mailom. Mnogo sam puta u glavi smišljala i zamišljala razgovor između nas. Kada je otišao sve je bilo u redu. Kada je otišao, njezino je srce bilo u redu. Ona je bila u redu. Ja sam bila u redu. U razdoblju od 5 tjedana sam saznala da srce moje kćeri otkazuje, da možda neće preživjeti porod, da će biti rođena s Downovim sindromom.

Foto: Vlasništvo Hannah Seadschlag

Kada sam napokon primila poziv kojim su mi potvrdili da ima Downov sindrom, odahnulo mi je. Najprije su me nazvali da mi kažu da ima „još rezultata“ s mog testa. Provela sam slijedeća 24 sata istražujući sve ono što se tim amnio testom može saznati. Pročitala sam užasne stvari.

Downov sindrom se činio kao najbolji scenarij. Kada sam se napokon našla sa svojim liječnikom on mi je rekao: „Na žalost, vaše dijete ima trisomiju 21“, samo sam ga pogledala i rekla: „To je sve?“. Bio je šokiran mojim manjkom reakcije. No pripremila sam se na „još rezultata“. Rezultata koji će značiti život ili smrt. Downov sindrom nije bio kraj svijeta.

Brian je došao kući za Božić. Izjedala me pomisao na večer koju ćemo provesti sami zajedno. Nisam znala kako da mu kažem. Propustio je mnogo toga. Nije imao pojma što se događa.

„Pa, ljubavi… dok te nije bilo, liječnici su pronašli da s bebom nešto nije u redu. Morala sam ići do specijalista za fetuse i postoje neki problemi s njezinim srcem zbog čega sam morala na amnio kako bi otkrili ima li Downov sindrom. I ima ga.“

„I?“

„Pa… naše dijete neće biti ‘normalno.’“

„Hannah, to smo već znali. Ja i ti smo daleko od normalnog… No ona je naša, a to je najvažnije. Normalno je ionako dosadno.“

I to je razlog zbog kojeg volim ovog čovjeka.

Većinu njegovog boravka kod kuće smo proveli kod liječnika. Čudesno, svi problemi sa srcem su nestali. Brian je otišao nedugo nakon Božića, a slijedeći sam ga put trebala vidjeti na promociji, mjesec dana prije rođenja. Naš je ponovni sastanak bio sladak i gorak. Bilo je tu jako mnogo suza jer su to bili zadnji trenutci prije nego ćemo postati roditelji.

Mjeseci su proletjeli, a 26.3.2016. je Brian preko mobitela gledao kada je naša predivna Adaline prvi put udahnula. Došla je tiho i zauvijek promijenila naše živote.

Foto: Vlasništvo Hannah Seadschlag

Slijedeća četiri mjeseca su bila teška bez njega. No izdržali smo kroz intenzivnu njegu, prva upoznavanja, tjedne pokušaja dojenja, besane noći, odlaske liječniku i mnoge strahove u vezi zdravlja – samo nas dvije. Počeli smo ići na terapije, slavili smo sve „prvo“, i upoznale smo se bez njega. No na taj dan, 14.7.2016, na dnu stepenica na aerodromu, smo postali obitelj.

Foto: Vlasništvo Hannah Seadschlag

Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam upoznala mogu kćer sa mojim suprugom. Ona je uvijek bila njegov blizanac, te je bilo nestvarno vidjeti ju u njegovim rukama. Postao je vojnik, ja sam postala majka, a to je bila naša kćer.

Foto: Vlasništvo Hannah Seadschlag
Foto: Vlasništvo Hannah Seadschlag

Lagala bih kada bih rekla da je bilo lagano. Svo troje smo tada bili stranci. No jedna je stvar sigurna. Downov sindrom nije bio kraj našeg svijeta, nego njegov početak.

Autorica: Hannah Seadschlag; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit/Lovewhatmatters.com

Reci što misliš